Na nekoliko minuta od zagrebačkog Dumovca nalazi se prostor u kojem se svakodnevno odvija jedan puno tiši dio sustava zaštite životinja. U boksovima su psi koji čekaju udomljenje, dio ih je privremeno smješten kod čuvalica, a o mačkama i ostalim životinjama brinu zaposlenici i volonteri. To je Noina arka, kako sami kažu – najstarija organizacija za zaštitu životinja u Hrvatskoj.
Udruga svoje početke veže uz 1983. godinu i djelovanje skupine okupljene oko Helene Fink današnje voditeljice udruge, dok je službeno registrirana deset godina kasnije. U vrijeme kada je počinjala, današnji zagrebački sustav zbrinjavanja napuštenih životinja još nije postojao. Tek 2001. godine otvoreno je gradsko sklonište Dumovec, a njegovi prvi stanovnici bile su upravo životinje Noine arke s tadašnje lokacije na Bukovačkoj cesti.
Noina arka se 2008. smjestila na gradskoj lokaciji u Dumovcu, gdje je godinama provodila i program pomoći ranjenim životinjama. Grad Zagreb financirao je dio tih aktivnosti, a udruga je u pojedinim razdobljima bila važan oslonac sustava koji je kasnije postupno preuzimao sve više poslova.
Danas je slika drugačija. Dumovec je veliko gradsko sklonište s veterinarskom službom, zaposlenicima i infrastrukturom koju osigurava javni sustav. Noina arka djeluje neposredno uz njega, ali na sasvim drukčijim osnovama.
Pri našem posjetu zaposlenik Karlo i volonterka Jasna procijenili su da se u prihvatilištu nalazi oko dvadesetak pasa, dok ih je još približno toliko smješteno kod privremenih čuvalica. Prema njihovim riječima, tijekom godine, udruga udomi oko stotinu pasa i mačaka. Dobar dio njenog sustava nalazi se upravo izvan same lokacije, odnosno u stanovima i kućama ljudi koji privremeno preuzimaju životinje dok im se ne pronađe novi dom.
Grad financira projekte, ali to nije isto što i financiranje skloništa
Noina arka nije potpuno izvan javnog financiranja. Naime, Grad Zagreb je 2023. udruzi kroz javni natječaj odobrio 4.700 eura za projekt „SOS za napuštene kućne ljubimce“ te još 4.105 eura za projekt skrbi o životinjama u prihvatilištu Noine arke. Ukupno je riječ o 8.805 eura.
No, treba razlikovati projektno financiranje udruge i financiranje zakonske djelatnosti skloništa. U prvom slučaju udruga se prijavljuje na natječaje i za pojedini program može dobiti određeni iznos. U drugom slučaju postoji mogućnost ugovaranja konkretnih poslova zbrinjavanja životinja koje lokalna samouprava mora osigurati.
Noina arka danas nije u istom pravnom položaju kao registrirano sklonište, s obzirom da nema status skloništa. Unatoč nekoliko pokušaja registracije, Noina Arka nikad nije dobila služeno odobrenje. Registrirana skloništa imaju formalno mjesto u sustavu zbrinjavanja pronađenih i napuštenih životinja, mogu ugovarati određene poslove s jedinicama lokalne samouprave i podliježu znatno strožim infrastrukturnim, kadrovskim i organizacijskim uvjetima. Za Noinu arku to bi značilo i znatno veće zahtjeve nego što ih sadašnji model rada može lako podnijeti.
Na terenu se vidi koliko je ta razlika važna. Jasna nam govori da je volontera najviše vikendom, kada ljudi ne rade. Tijekom radnog tjedna puno ih je manje, gotovo da ih nema. Udruga, koja trenutno ima dvoje zaposlenih u dvije smjene, mora svakodnevno hraniti životinje, čistiti prostore, šetati pse, organizirati veterinarsku skrb, odgovarati potencijalnim udomiteljima i pratiti životinje koje su već otišle u nove domove. Sve to za dvadesetak pasa i petnaestak mačaka koje se također nalaze na skrbi udruge.
Upravo zato njihov problem nije samo pitanje može li se zadovoljiti neki tehnički uvjet. Pitanje je može li organizacija koja se velikim dijelom oslanja na donacije i volonterski rad dugoročno prijeći u sustav koji traži stalno zaposlene ljude, propisanu infrastrukturu i svakodnevnu organizaciju rada. U razgovoru s voditeljicom saznali smo da udruga upravo sada želi zaposliti još jednu osobu kako bi sustav bio održiviji.
Između velikog gradskog sustava i rada volontera
Nekoliko stotina metara dalje nalazi se Dumovec – službeno gradsko sklonište s veterinarskom službom, zaposlenicima i infrastrukturom koju javni sustav može financirati. Noina arka danas postoji uz njega, ali u drugoj ulozi. S obzirom da ne preuzima ulogu gradskog skloništa, prima životinje o kojima odluči skrbiti, drži dio njih u vlastitom prihvatilištu, dio kod privremenih čuvalica, liječi ih i traži im nove vlasnike.
Na skrbi udruge na terenu u Dumovcu trenutno su većinom stariji psi i oni sa zdravstvenim teškoćama. Neki od njih su vraćeni u starijoj dobi, neki su tamo cijeli život. Voditeljica Helena Fink rekla nam je kako se psi vraćaju u starijoj dobi načešće nakon što im umre vlasnik, pa nasljednici nekretnine u kojoj se nalazi i pas, istog ne žele. Ne zaustavlja ih ni činjenica da udruga naplaćuje osnovne veterinarske troškove u slučaju vraćanja životinje, koji iznose oko 100 eura.
Suradnja između dva sustava ipak postoji. Karlo i Jasna navode da Noina arka surađuje sa gradskim skloništem Dumovcem te da ondje za njihove životinje obavljaju određene osnovne veterinarske postupke, među kojima su spomenuli čipiranje i cijepljenje. Udruga istodobno ostaje najvećim dijelom ovisna o donacijama, projektnom financiranju i ljudima spremnima dio svojeg vremena ili vlastitog doma dati životinjama koje čekaju udomljenje.
Sustav se promijenio, potreba za udrugom nije
Povijest Noine arke istodobno je i dio povijesti razvoja institucionalne zaštite napuštenih životinja u Zagrebu. Kada je počela djelovati početkom osamdesetih, današnji sustav nije postojao. Kada je otvoren Dumovec, prvi psi u gradskom skloništu stigli su upravo iz Noine arke. Grad joj je kasnije omogućio korištenje lokacije u Dumovcu i financirao pojedine programe, dok je službeni sustav postupno preuzimao sve veći dio poslova.
Ali Noina arka nije nestala. Četiri desetljeća nakon prvih spašavanja ondje su još psi koji čekaju novi dom, životinje koje se teško udomljavaju, mačke i ljudi koji ih svakodnevno obilaze. Promijenile su se institucije koje ih okružuju, zakoni, standardi i način na koji sustav zbrinjavanja životinja funkcionira. No, i uz svu tu organizaciju sustava, potreba za udrugom nije nestala; i dalje postoje životinje koje ona prima, što znači da i u Zagrebu sustav zaostaje u svom poslu.
Upravo zato budućnost Noine arke nije samo pitanje hoće li prikupiti dovoljno donacija za još jednu godinu. Ona otvara šire pitanje: koje to mjesto imaju u sustavu koji se tijekom posljednjih desetljeća profesionalizirao i institucionalizirao, ali ih i dalje nije učinio suvišnima.
Autor: Marija Levak
Ovaj sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Ovo je sedmi tekst serijala „Skrivena snaga zajednice” – godišnjeg novinarskog projekta koji dokumentira rad volonterskih udruga za zaštitu napuštenih životinja u Hrvatskoj.
