Kada se pas spasi s ceste, javnost često očekuje sretan završetak: fotografija, objava, nekoliko stotina dijeljenja i novi dom. Dio pasa takav kraj ne dobije. Oni ostaju. Mjesecima. Godinama. Neki od njih su stari, neki veliki, bolesni ili traumatizirani. A ponekad su jednostavno – CRNI.
Prema podacima Jedinstvenog informacijskog centra Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, u Hrvatskoj je registrirano 47 skloništa za životinje. Na istoj platformi u svakom trenutku svoje udomljenje čeka više od 9.000 životinja. Skloništa godišnje prime oko 10.000 napuštenih životinja, uglavnom pasa. Te brojke pokazuju sustav koji radi na granici kapaciteta, i to ponajviše zahvaljujući volonterima i udrugama, a ne institucijama. Podaci su važni jer objašnjavaju zašto dio pasa nikada ne uđe u priču o sretnom kraju: mjesta ima manje nego životinja koje ga trebaju.
Udomljivi i teško udomljivi psi nisu ista priča
Štenci i mladi, zdravi psi uvijek su traženi, dok su seniori, plašljivi, bolježljivi i veliki psi oni koji često dugo čekaju. Kako je to objasnio voditelj pulskog azila Bojan Zidarić – svi udomljivi psi nađu dom unutar desetak dana, dok pse s traumom ili strahom treba prvo resocijalizirati, a tek potom pokušati udomiti. Kao primjer navodi Fondu, petogodišnju kujicu iz legla od šest sestara. U trenutku pisanja teksta provela je više od četiri i pol godine u skloništu, čekajući nekoga tko će prepoznati njezinu vrijednost iako više nije štene.
Sličan je slučaj pasa Vilija i Joba iz zagrebačke udruge Indigo, za koje udruga procjenjuje kako su trajno neudomljivi zbog ponašanja stečenog prije dolaska u njihovu skrb. Oni ostaju u Indigu do kraja života, uz stalnu njegu koju netko mora platiti.
Razlika između udomljvih i neudomljvih životinja, određuje koliko će dugo pas ostati na skrbi udruge i koliko će udrugu to koštati.
Pas koji ostaje zauzima mjesto, vrijeme i novac
Cijena zbrinjavanja jednog psa računa se po fazama, kao što je već rečeno u prvom članku ovog serijala; Veterinarski pregled pri dolasku, čišćenje od parazita i eventualno liječenje akutnih problema iznose između 80 i 200 eura, ovisno o stanju životinje. Cijepljenje protiv bjesnoće i mikročipiranje dodaju još 50 do 80 eura. Kastracija ili sterilizacija u 2026. godini iznosi između 120 i 220 eura za mužjake te između 180 i 350 eura za ženke, pri čemu gradovi poput Zagreba i Splita drže gornju granicu tog raspona. Hrana za jednog prosječnog psa u privremenom domu košta 40 do 70 eura mjesečno.
Ako pas čeka udomljenje tri mjeseca, što je realističan prosjek za odraslog i zdravog psa, minimalni trošak zbrinjavanja iznosi između 500 i 900 eura. Kod teško udomljivih pasa taj se iznos množi svakim dodatnim mjesecom čekanja, uz veterinarske kontrole, lijekove za kronične probleme i rad na ponašanju koji se ne završava jednom sesijom.
Udruga Pobjede iz Osijeka svakodnevno brine o više od 200 životinja u azilu u Nemetinu, u privremenim domovima i kod volontera, najvećim dijelom financirana donacijama građana i poslovnog sektora. Bjelovarska udruga Šapa u mjesec i pol zaprimila je 28 pasa, a u najboljim okolnostima, kažu kako mjesečno udome četiri do pet. U Vinkovcima se prosječno svaki dan pojavi jedan napušteni pas, ljeti i više. Dakle, priljev pasa gotovo uvijek premašuje brzinu kojom se oni mogu udomiti.
Najveći teret nije samo novac, nego vrijeme
I dok se movac uvijek nekako sakupi, donacijom, akcijom ili projektom, vrijeme je nenadoknadivo. Za psa koji dvije ili tri godine čeka udomitelja netko mora godinama pisati iste objave, voditi ga na iste kontrole, prilagođavati mu prostor i pronalaziti privremene udomitelje kada postojeći više ne mogu.
Mreže privremenih domova, koje udrugama omogućuju da funkcioniraju bez vlastitog skloništa, grade se godinama i temelje na povjerenju između udruge i volontera. Jednom izgrađene, postaju najvrjedniji resurs koji udruga ima i najteže ih je nadomjestiti. Za razliku od jednokratnog troška, riječ je o kontinuiranoj obvezi koja se ne vidi u financijskim izvještajima. Svaki mjesec u kojem pas ostaje znači i sat vremena manje za drugog psa kojemu je pomoć možda hitnija.
Kad jedan pas ne ode, drugi ne može doći
Kapaciteti, ako postoje, jer monge udruge nemaju vlastita skloništa, su fiksni. Udruga Indigo, koja je u deset godina rada udomila više od 4.000 životinja, danas skrbi za pedesetak pasa, a na terenu su imali svega jedanaest boksova. To znači da su u istom trenutku mogli primiti najviše jedanaest pasa, koliko god hitnih slučajeva čekalo. Isto je sa manjim skloništima – broj mjesta ograničen je zakonom, prostorom i brojem ljudi koji mogu raditi na terenu.
Pas koji čeka godinama u skloništu, zauzima mjesto koje bi moglo pripasti psu pronađenom sutra, ozlijeđenom na cesti ili spašenom iz zlostavljanja. To je razlog zašto udruge tako uporno guraju upravo starije, veće i plašljivije pse. Svaki od njih koji ode oslobađa kapacitet za nekoga tko čeka na ulici, a ne u skloništu.
Udomljenje nije tržište simpatija
Ljudi koji dolaze udomiti psa najčešće traže mlade, male, zdrave i jednostavne pse, po mogućnosti određene pasmine. Djelatnik pulskog azila rekao je kako dio posjetitelja traži štence maltezera ili pekinezera, kao da je sklonište trgovina, a ne mjesto na kojem životinje čekaju drugu priliku. Posljedica je da udruge ostaju upravo s onima kojima je pomoć najpotrebnija, sa psima koji traže strpljenje umjesto trenutne simpatije.
Ta selektivnost je razumljiva reakcija na nesigurnost, jer je manje rizika u štenetu bez prošlosti nego u odraslom psu s neizvjesnom poviješću. No, zbog nje teret teško udomljivih pasa gotovo u cijelosti snose udruge, ne šira javnost.
Zakon o zaštiti životinja iz 2017. Godine je formalno je uveo takozvanu no-kill politiku u sva hrvatska skloništa i zabranio usmrćivanje zdravih životinja. Iako je to na papiru velik iskorak, jer su brojna privatna skloništa zarađivala na usmrćivanju pasa. Opet, u praksi Zakon nije riješio pitanje što se događa sa psom kojeg nitko ne želi. On, dakle, ostaje živ, ali, u skloništu, godinama, dok netko drugi plaća njegov boravak.
Snaga zajednice ne mjeri se samo velikim akcijama spašavanja koje u jednom danu skupe stotine dijeljenja. Mjeri se time da netko, bez fotografije i bez pažnje, godinama nastavlja brinuti o psu za kojeg više nitko ne pita.
Ovaj sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Ovo je četvrti tekst serijala „Skrivena snaga zajednice” – godišnjeg novinarskog projekta koji dokumentira rad volonterskih udruga za zaštitu napuštenih životinja u Hrvatskoj.
