Iz Udruge su je zvali Katla, malena, živahna, s nožicama predugim za tijelo – u šali smo je zvali Whippet, iako joj je pasmina bila pitajboga koja. Stigla je kao dio legla kojeg je Indigo intenzivno oglašavao online, a ja sam se javila jer su trebali nekoga tko će je privremeno primiti. Nije bila bolesna, nije bila trauma slučaj. Bila je jednostavno štene koje je trebalo mjesto dok se ne nađe pravi dom. Ostala je dva mjeseca.
U ta dva mjeseca naučila je piškiti vani. Naučila je da haskiji nisu prijetnja nego prijatelji, da djeca nisu čudovišta, a pokazalo se da je pametna, zaigrana, društvena te i da zahtijeva puno kretanja i dosljedan odgoj. Na kraju je otišla kod divne obitelji s dvoje djece u Gračane.
Noć prije odlaska samo sam je grlila. Suze su krenule same od sebe. Moja starija gospođa, hrvatski ovčar koji je Katlu podnošljivo tolerirao kroz cijelu epizodu, nije bila ni izbliza tako žalosna kao ja. Sretnija priča ne postoji, ali to ne znači da je bilo lako.
Uvukla mi se pod kožu
Postoji nešto što privremeni skrbnici rijetko govore naglas, a gotovo svi misle isto: nije bilo planirano da će biti ovako teško. Dva mjeseca s Katlom značilo je dva mjeseca jutarnjih šetnji, večernjih igara, pratnje kod veterinara, dogovora s udrugom oko hrane, fotografiranja za oglase. Znači sto puta popišani tepih i izgriženi drveni štok od vrata unajmljenog stana. Znači naviku i rutinu koja se uspostavi neosjetno a nestane iznenada.
Kad je otišla, shvatila sam dvije stvari odjednom. Prva: previše sam se vezala jer sam previše ulagala. Druga: to dvoje kod mene ide zajedno i ne može se razdvojiti. Koliko ulažem, toliko se vežem, a uvijek ulažem puno. Koliko se vežeš, toliko boli rastanak. Tu je je u meni prelomilo i morala sam si priznati kako mi je pametnije pomoći na neki drugi način.
Ta odluka – razumna, zaštitna, sasvim logična – dolazi kod gotovo svakog tko prođe kroz iskustvo privremenog skrbništva. Mnogi stanu nakon prve ili druge životinje. Ne zato što ne žele pomoći, nego zato što znaju da ne mogu uvijek podnijeti taj oproštaj. A udruge to znaju i razumiju.
Chloe i Njemačka
Chloe nije došla s ulice. Nije bila pronađena u šumi, nije lutala autocestom, nije bila ostavljena u kutiji pred skloništem. Njezina priča počinje banalnije i zato je, na neki način, teža za podnijeti.
Rođena je u dvorištu jedne zagrebačke obitelji kao dio neplaniranog legla. Kao štene je imala ponudu otići u obitelj na selu koja je tražila psa, ali spletom okolnosti ipak je ostala tamo gdje je bila. Neko je vrijeme prolazilo relativno uredno. Kad su njeni mladi gazde iselili na stan, odveli su maleno štene sa sobom.
Ono što je uslijedilo nije bila okrutnost u klasičnom smislu. Bila je nemarnost koja se lako opravdava. Umjesto šetnji – otvorena vrata stana. Chloe bi izašla, lutala gradom dok se ne umori, i vratila se. Nitko je nije učio redu, nitko joj nije postavljao granice. Piškila je gdje je stigla, uništavala namještaj, ponašala se onako kako se nenaučen pas ponaša kad je prepušten sam sebi. Nije bila sterilizirana. Nije bila cijepljena.
Kad su gazde opet iselili, Chloe se vratila u rodnu kuću, neko vrijeme je izborila mjesto na krevetu, ali brzo je za obitelj bila previše pa je otišla – na lanac, privremeno. S improviziranom nadstrešnicom otvorenom sa svih strana. Pod šapama – blato. Metar prostora u krug. Lajala je stalno i stalno tražila pažnju, jer pas koji je živio u stanu i lutao gradom ne razumije zašto je odjednom sam, vezan, u blatu i privremeno je postalo osam mjeseci.
Tu sam je preuzela. Veterinar, sterilizacija. A onda – moja kuća. I tu se dogodilo nešto zbog čega još uvijek mislim na nju. Chloe je bila border collie u duši – inteligentna, nabijena energijom, zgodna na način koji te uhvati nespremnog. No, iz svega tog kaosa koji je bio njezin život do tada, lanac, blato, stan bez pravila, lutanje gradom uz malo pravila i discipline, počela je učiti. Brzo. Nevjerojatno brzo. Ona je prvi pas s kojim sam naučila opoziv na PRVI poziv bez okolišanja u roku od dva tjedna! Fascinirala me, osvojila me samo s time. Kao da je čekala da joj netko pokaže kako stvari trebaju funkcionirati i čim je dobila tu šansu, zgrabila ju je objema šapama. Jednako brzo ja sam je počela voljeti.
Iz Dumovca su uskoro javili kako su pronašli dom za nju – u Njemačkoj, divna obitelj. I Chloe je otišla.
Taj je rastanak bio je puno teži nego onaj s Katlom. Katla je bila štene, bijela stranica. Chloe je bila pas koji je imao cijelu povijest iza sebe i koji je, za dva mjeseca, naučio biti pas koji može živjeti s ljudima. Ta transformacija – vidjeti je svaki dan izbliza – ostavlja trag drugačije vrste.
Tri godine poslije ponekad pomislim na nju. I ponekad si kažem: možda sam je se prebrzo i prelako riješila. Možda sam ipak mogla sa dva psa. Možda je bilo načina. Te misli ne dolaze s odgovorom. Dolaze same, u nekom neobaveznom trenutku, i ostanu kratko. Sve te životinje uvijek fale. To je jedino što je sigurno.
Priče koje statistika ne vidi
Chloeina priča nije iznimka – ona je vrlo često pravilo koje se ne pojavljuje u statistikama napuštenih životinja. Prema podacima Jedinstvenog informacijskog centra Ministarstva poljoprivrede (JIC), u hrvatskim skloništima trenutno čeka udomljenje više od 9.000 životinja. Ali JIC bilježi samo one koji završe u registriranim skloništima.
Ne bilježi Chloe. Ne bilježi pse koji su godinama negdje između – koji nikad formalno nisu napušteni ali čiji život polako postaje neprihvatljiv. Koji žive na lancu u dvorištu jer gazda ne zna što s njima. Koji lutaju gradom jer je to lakše od šetnje. Koji završe u blatu s metrom prostora u krug, ne zato što ih netko mrzi, nego zato što je sustav odgovornog vlasništva zakazao tiho i postupno, bez dramatičnog trenutka koji bi nekoga potaknuo na reakciju.
Te životinje ne postoje u evidenciji dok netko ne odluči nešto napraviti. I tada, najčešće, tu odluku donosi privatna osoba – a ne sustav.
Mreža koja nema adresu
Privremeni dom za pse: mreža koja nema adresu. Nije sklonište. Nema adresu, nema radno vrijeme, nema osoblje. To je stan ili kuća privatne osobe koja je odlučila da može primiti jednu životinju više – na tjedan, na mjesec, na dva – dok se ne nađe trajno rješenje.
Ta odluka, naizgled jednostavna, nosi cijeli niz praktičnih posljedica koje izvana nisu vidljive. Privremeni dom znači prilagodbu prostora. Znači hranu, koja dolazi od udruge, koji i sami čekaju donacije pa nekad čekate dulje od planiranog. Znači ulaganje vremena u socijalizaciju i odgoj, svakodnevno fotografiranje i najvažnije, opisivanje karaktera životinje za oglase – jer opis koji privremeni skrbnik napiše jedini je način da potencijalni udomitelj sazna kakva je životinja zapravo. Iako čuvalice najčešće ne snose troškove veterinara i hrane za psa koji je pod njihovim skrbništvom, opet svaka od njih želi tim dušama pružiti što više pa gotovo uvijek posežu u vlastite džepove za igračke, hranu i što god bi im dodatno trebalo kako bi se bolje posvetili psu.
Privremeni domovi su, u mnogo slučajeva, jedino što stoji između ulice i udomljenja. Skloništa su pretrpana. Mnoge udruge nemaju vlastite prostore. Mreža za zaštitu životinja, projekt udruge Prijatelji životinja, koordinira više od 55 udruga u Hrvatskoj, i svaka od njih ovisi o privremenim skrbnicima kao o primarnom resursu. Bez tih mreža privatnih domova, kapaciteti za zbrinjavanje životinja u Hrvatskoj bili bi višestruko manji od trenutnih – koji su i sami nedostatni.
Što udruga ne može bez vas
Kad Indigo preuzme leglo – kao što su preuzeli Katlino – trebaju toliko privremenih domova koliko ima štenaca. Ponekad više. Svako štene ima drugačiji karakter, drugačije potrebe, drugačiji tempo socijalizacije.
Komunikacija između skrbnika i udruge ključna je i često podcjenjivana. Informacija da je Katla pametna, da zahtijeva puno kretanja i dosljedan odgoj, da se odlično slaže s psima i djecom je ona koja privlači pravog udomitelja. Loš opis, ili nikakav, znači dulje čekanje. Dulje čekanje znači više troškova, više opterećenja za skrbnika i više stresa za životinju.
Isto vrijedi i za fotografije. Dobra slika u pravom trenutku može biti razlika između tjedan dana i dva mjeseca čekanja. Privremeni udomitelji to sve rade besplatno, ne očekujući naknadu za brigu oko bića koje je trenutno, ne svojom krivnjom – ničije.
Tko su privremeni skrbnici
Nema tipičnog profila. Ima ih u svim životnim situacijama: samci koji imaju prostor i fleksibilnost, obitelji s djecom kojima je privremeni pas i odgojna epizoda, umirovljenici koji traže svrhu i društvo, ljudi koji ne mogu preuzeti trajnu obvezu ali mogu pomoći kratkoročno.
Ono što ih spaja nije demografija – nego odluka. I sposobnost da tu odluku ponove, čak i kad znaju što ih čeka na kraju. Oni koji ostaju u sustavu dulje – koji prihvate jednu životinju, pa drugu, pa treću – razvijaju neku vrstu otpornosti koja nije hladnoća, nego mehanizam preživljavanja. Znaju da će boljeti. Znaju to unaprijed. I jave se opet. Takvi skrbnici su za udruge neprocjenjivi.
Kako postati teta ili striček čuvalica
Proces je jednostavniji nego što mnogi misle. Udruge ne traže savršene uvjete – traže volju, prostor i komunikativnost. Javite se udruzi koja djeluje u vašoj regiji i recite što možete ponuditi. Hrana za životinju u pravilu dolazi od udruge. Veterinarski troškovi koji nastanu za vrijeme privremenog smještaja pokrivaju se dogovorom – uvijek pitajte, nikad ne pretpostavljajte.
I napišite dobar opis. Fotografirajte. Javite udruzi što primijetite o karakteru životinje. Vi ste jedini koji to znate iz prve ruke, i ta informacija vrijedi više nego što mislite.
Katla je u Gračanima. Chloe je u Njemačkoj. Obje su tamo trebale biti.
Ali između ulice i Gračana, između dvorišnog lanca i Njemačke – bio je privremeni dom. I netko tko se javio. I tepih koji je popiškila sto puta. I drveni štok koji više nije isti. I suze u noći prije odlaska. Te na kraju divno sjećanje koje ostaje.
Dok ovaj tekst izlazi, riječki volonteri i Azil za pse “Društvo za zaštitu životinja Rijeka” zbrinjavaju 47 pasa spašenih iz horora na Učki. Psi su pronađeni u teškim i nehumanim uvjetima, izgladnjeli, zanemareni i bez osnovne veterinarske skrbi. Dio njih zahtijeva hitno liječenje i dugotrajan oporavak.
Ovakvi slučajevi ne završavaju spašavanjem. Tada tek počinje ono najteže: veterinarska skrb, oporavak, socijalizacija i potraga za domovima.
Ako želite pomoći, trenutno su potrebne donacije hrane, podložaka, dekica, plahti, sredstava za čišćenje i financijska pomoć za liječenje pasa. Aktualne informacije i potrebe objavljuje Azil za pse “Društvo za zaštitu životinja Rijeka”. Jer između života u hororu i novog početka vrlo često ne stoji sustav, koji je i ovaj puta zakazao, nego stoje volonteri.
Ovo je drugi tekst serijala „Skrivena snaga zajednice” – godišnjeg novinarskog projekta koji dokumentira rad volonterskih udruga za zaštitu napuštenih životinja u šest hrvatskih regija. Prvi dio možete pročitati ovdje.
Sljedeći tekst: Mačke u gradu – urbane kolonije, sterilizacija i regulatorni okvir
