Zamislite da svaki mjesec iz vlastitog džepa plaćate hranu, veterinara, cjepiva i kastracije za tridesetak pasa koje nitko ne želi. Da vam telefon zvoni u ponoć jer je netko pronašao štene na cesti. Da vikende provodite ne na izletima nego razvozite pse po privremenim domovima, organizirate udomljavanja, pišete objave, tražite donatore. Da sve to radite bez plaće, bez subvencija, bez garancije da ćete sljedeći mjesec imati dovoljno sredstava za hranu.
To je svakodnevica većine volonterskih udruga za zaštitu životinja u Hrvatskoj. I dok se o njima gotovo ne piše – osim kad izbije skandal ili kad neki pas postane viralan na društvenim mrežama – tisuće napuštenih životinja preživljavaju zahvaljujući upravo njima.
Organizacija Prijatelji životinja procjenjuje da se u Hrvatskoj godišnje napusti više od 10.000 životinja. Najveći dio čine psi i mačke, a valovi napuštanja ponavljaju se predvidivo – nakon Božića, pred ljetnu sezonu, pred početak školske godine. Iza tih brojeva stoje udruge koje sustav jedva primjećuje, a koje svaki dan odlučuju hoće li koji pas dobiti šansu.
Koliko ih točno ima, nitko službeno ne zna. Ne postoji nacionalni registar volonterskih udruga koje se bave zaštitom životinja – samo Mreža za zaštitu životinja, projekt udruge Prijatelji životinja, koordinira više od 55 udruga iz cijele Hrvatske, ali i ona sama napominje da taj broj ne obuhvaća sve koji rade na terenu. Udruge koje djeluju izvan mreže, neformalne inicijative, privremeni domovi koji funkcioniraju bez ikakvog pravnog okvira – sve to ostaje izvan svake evidencije.
Iza tog statističkog mraka krije se paradoks: sustav koji bi trebao znati koliko životinja se zbrinjava, gdje i kako – ne zna ni koliko organizacija taj posao obavlja.
Što kaže sustav
Prema podacima Jedinstvenog informacijskog centra Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva (JIC) – središnje platforme za napuštene i izgubljene životinje – u Hrvatskoj je registrirano 47 skloništa za životinje. Na toj istoj platformi trenutno čeka udomljenje više od 9.000 životinja. Na papiru, 47 skloništa zvuči kao sustav koji funkcionira. U stvarnosti, taj broj uključuje sve: od gradskih skloništa s osobljem i proračunom do malih privatnih prostora kojima je rješenje ministarstva jedini formalni dokaz postojanja – i od kojih neka, kako pokazuju inspekcijski nalazi, ne zadovoljavaju ni osnovne zakonske uvjete.
Zakon o zaštiti životinja (NN 102/17, 32/19, 21/23) obvezuje svaku jedinicu lokalne samouprave da organizira zbrinjavanje napuštenih životinja na svom području. Gradovi i općine to mogu napraviti na dva načina: osnovati vlastito sklonište ili sklopiti ugovor s postojećim. U praksi, mnogi biraju treću opciju – sklope ugovor s privatnom veterinarskom stanicom ili komercijalnim skloništem, ispune formalnu obvezu i zatvore oči pred onim što se tamo zapravo događa. Pritom, kako naglašavaju Prijatelji životinja, zakon nije propisao kazne za jedinice lokalne samouprave koje tu obvezu ne ispune na odgovarajući način – pa nitko ne snosi odgovornost.
S druge strane, volonterske udruge koje rade po najvišim standardima dobrobiti životinja – koje ne usmrćuju, koje rehabilitiraju, koje troše vlastiti novac i slobodno vrijeme – često ostaju bez ugovora s lokalnom samoupravom. Ne zato što rade loše, nego zato što su neprofitne, nemaju lobiste i ne znaju igrati administrativnu igru. Prijatelji životinja godinama upozoravaju da se upravo bivši veterinarsko-higijenski servisi i privatna komercijalna skloništa i dalje pojavljuju kao ugovorni partneri gradova, ne ispunjavaju zakonske uvjete i ne vode evidencije – ali nitko ih ne sankcionira.
Rezultat je paradoks koji volonteri opisuju uvijek istim riječima: oni koji rade najviše, dobivaju najmanje.
Matematika spašavanja
Koliko stvarno košta zbrinuti jednog psa od trenutka pronalaska do udomljenja?
Veterinarska obrada pri dolasku – pregled, čišćenje od parazita, eventualno liječenje akutnih problema – kreće se od 80 do 200 eura, ovisno o stanju životinje. Cijepljenje i čipiranje dodaje još 50 do 80 eura – cijepljenje psa protiv bjesnoće i dehelmintizacija u Slavoniji iznosi oko 31 eura, dok kompletan paket u većim gradovima može ići znatno više. Kastracija ili sterilizacija psa u 2026. godini prema aktualnim cjenicima iznosi između 120 i 220 eura za mužjake, a između 180 i 350 eura za ženke, ovisno o veličini psa, regiji i veterinarskoj ambulanti – gradovi poput Zagreba i Splita drže gornju granicu tih raspona. Hrana za jednog prosječnog psa u privremenom domu košta 40 do 70 eura mjesečno, ovisno o veličini životinje.
Ako pas čeka udomljenje tri mjeseca – što je realističan prosjek za odraslog psa bez posebnih zdravstvenih problema – minimalni trošak zbrinjavanja iznosi između 500 i 900 eura. Za psa koji treba liječenje, dulje čeka dom ili zahtijeva rehabilitaciju, taj iznos lako prelazi 1.500 eura. To su iznosi koje udruge moraju pokriti za svaku životinju – a mnoge ih zbrinjavaju desetke istovremeno.
Udruge te troškove pokrivaju iz donacija, humanitarnih prodaja, buvljaka, crowdfunding kampanja i – u velikom broju slučajeva – iz vlastitih džepova volontera. Javno financiranje, tamo gdje postoji, rijetko pokriva stvarne troškove. Neke lokalne samouprave povremeno sufinanciraju kastracije vlastitih ljubimaca građana – Grad Zagreb subvencionira kastraciju psa s 50 eura, Općina Križ s 25 do 55 eura ovisno o spolu životinje – ali to su parcijalane mjere, dostupne samo vlasnicima na određenom području, i ne pokrivaju troškove udruga koje zbrinjavaju napuštene životinje.
Primjer koji se u stručnim krugovima često navodi kao pozitivan – Osijek, gdje Udruga Pobjede vodi no-kill sklonište s gradskim ugovorom i svakodnevno brine o više od 200 životinja – pokazuje što je moguće kad javno i civilno društvo funkcioniraju zajedno. Ali Osijek je bio dugo iznimka, ne pravilo.
Zašto novac ne dolazi do onih koji ga trebaju
Problem nije samo u iznosima. Problem je u tome kako se javno financiranje usmjerava.
Procedura za dobivanje rješenja ministarstva kojim se sklonište formalno registrira složena je i zahtjevna. Traži se prostor određenih dimenzija, veterinarski nadzor, dokumentacija. Za udrugu koja funkcionira na volonterskim leđima i iznajmljenom dvorištu, ispunjavanje tih uvjeta često je financijski nedostižno – čak i kad je stvarna briga za životinje daleko viša od formalno registriranih konkurenata.
Gradski natječaji za sufinanciranje udruga civilnog društva otvoreni su načelno svima, ali kriteriji bodovanja često favoriziraju veće, etabliranije organizacije s dugom poviješću suradnje s administracijom. Mala udruga koja je prošle godine spasila šezdeset pasa, a osnovana je tek pred tri godine, teško se nosi s veterinarskom stanicom koja svake godine predaje isti zahtjev i zna točno što treba napisati ili sa privatnim skloništem koje ima potpisane ugovore s više gradova i općina zbog nedostatka gradskih skloništa u istima.
Transparentnost javnog financiranja skloništa još je jedno otvoreno pitanje. Koliko točno koji grad plaća za uslugu zbrinjavanja, pod kojim uvjetima i s kojim standardima dobrobiti kao preduvjetom – to najčešće nije dostupno na razini koja bi omogućila javnu provjeru.
Volonteri koji to financiraju
Iza svakog spašenog psa stoji osoba koja je donijela osobnu financijsku odluku. Da će taj novac – koji je mogao otići na odmor, novu odjeću, štednju – potrošiti na veterinara za životinju koja nije njezina i koja je možda nikad neće osobno upoznati.
Volonteri o tome uglavnom ne govore javno. Ne žele izgledati kao da traže zahvalu ili sažaljenje. Ali kad ih se pita koliko godišnje osobno ulože u rad udruge, odgovori su konzistentno iznenađujući – iznosi od nekoliko stotina do nekoliko tisuća eura nisu neobični.
Na tu osobnu investiciju nadovezuje se i ona vremenska. Organiziranje transporta, pisanje objava na društvenim mrežama, odgovaranje na upite potencijalnih udomitelja, vođenje dokumentacije, komunikacija s veterinarima i vođenje životinje na pregled – sve to se događa pored redovnog posla i obiteljskih obveza, u večernjim satima i vikendom.
Sektor koji u Hrvatskoj godišnje zbrine tisuće napuštenih životinja funkcionira zahvaljujući kombinaciji osobne financijske žrtve i neplaćenog rada. To nije model koji je moguće neograničeno održavati.
Hrvatska skloništa godišnje prime oko 10.000 napuštenih životinja, uglavnom pasa – a u tu brojku, kako napominju Prijatelji životinja, ne ulaze napuštene mačke ni domaće životinje, koje se također napuštaju u velikom broju. Koliki je udio tih životinja koji završi upravo u skloništima i mrežama volonterskih udruga, a ne u komercijalnim veterinarskim stanicama – nitko točno ne zna. Razlog je jednostavan: ne postoji središnji registar koji bi pratio tijek svake zbrinute životinje po vrsti organizacije koja je zbrinjava.
Udruga Pobjede iz Osijeka, svakodnevno brine o više od 200 životinja u azilu u Nemetinu, privremenim domovima i kućama volontera. Financira se najvećim dijelom iz donacija – građana, stranih donatora i poslovnog sektora. Gradski novac dolazi, ali nikad dostatno.
U Vinkovcima prosječan broj napuštenih pasa iznosi jednog psa dnevno – ljeti i više. Bjelovarska udruga Šapa u mjesec i pol dana zbrinula je 28 pasa, a udomi možda četiri do pet mjesečno u najboljim okolnostima, i to zahvaljujući volonterima kojih uvijek nedostaje. Bez vlastitog azila, funkcioniraju iz privatnog dvorišta jedne od članica.
Iza svakog od tih pasa stoji trošak koji netko mora platiti. I u ogromnoj većini slučajeva, taj netko je volonter.
Što se može promijeniti
Primjeri iz Europe pokazuju da alternativni modeli funkcioniraju. No-kill politika zbrinjavanja, kombinirana s transparentnim gradskim financiranjem neprofitnih udruga na temelju stvarnih rezultata – broja udomljenih životinja, stope povrata u zajednicu, standardima dobrobiti – daje bolje rezultate po nižim troškovima od komercijalnih skloništa s ugovorima na godišnjoj razini. Iako je u Hrvatskoj Zakonom o zaštiti životinja iz 2017. godine formalno uvedena no-kill politika u sva hrvatska skloništa te je zabranjeno usmrćivati zdrave životinje, čime je na papiru, Hrvatska ušla u red europskih zemalja s naprednim zakonodavnim standardom zaštite napuštenih životinja, u praksi, problem nije nestao – promijenio je oblik.
Primjerice, u siječnju 2026. Državni inspektorat proveo je niz nadzora u šibenskom privatnom skloništu koje za Grad Šibenik i niz okolnih općina provodi zbrinjavanje napuštenih životinja. Utvrđeno je da sklonište prima pse iznad odobrenog kapaciteta, da nije osigurana zdravstvena zaštita svim životinjama, da se ne poštuju biosigurnosne mjere i da standardni operativni postupci nisu zadovoljavajući. Od 2020. do kraja 2025. godine obavljeno je 14 inspekcijskih nadzora, a utvrđeno je 13 nepravilnosti. Tvrtki su izrečene kazne između 10.000 i 16.000 eura. Prijatelji životinja su prethodno upozorili da je prema službenom nalazu veterinarske inspekcije u ranijim godinama u tom skloništu umrlo više od 21 posto pasa – svaki peti pas.
Ta ista tvrtka, prema navodima Prijatelja životinja, godišnje uprihodi više od 100.000 eura javnog novca samo iz ugovora sa Šibenikom i Splitom, i posluje za niz gradova i općina u više županija.
Ovo nije izolirani slučaj – to je simptom sustavnog problema. Gradovi ispunjavaju zakonsku obvezu zbrinjavanja životinja potpisivanjem ugovora s privatnim skloništima, ne pitajući previše što se unutra događa. Volonterske udruge, koje rade po višim standardima i koje ne usmrćuju, ostaju bez ugovora i bez stabilnog financiranja.
Kastracija: mjera koja smanjuje problem, ali se ne provodi sustavno.
Jedina dugoročno učinkovita mjera smanjenja broja napuštenih životinja je sustavna kastracija i sterilizacija, uz edukaciju o odgovornom vlasništvu. To pokazuju iskustva gradova koji su tu politiku proveli dosljedno i bilježe trajne rezultate.
U Hrvatskoj je kastracija zakonska obveza vlasnika, ali provedba te obveze ovisi o lokalnoj samoupravi. Neki gradovi povremeno sufinanciraju zahvate kastracije za građane, najčešće kampanjski, bez kontinuiteta. Na ruralnim područjima – posebno u Slavoniji i Lici, regijama koje su sustavno izložene napuštanju životinja – ta mjera gotovo da ne postoji. Tamo se psi i dalje drže na lancima, nesterilizirani, a svaka generacija štenaca koje nitko ne želi završava na ulici ili u pretrpanom skloništu.
Mreža za zaštitu životinja i Prijatelji životinja godinama predlažu uvođenje sustavnog, javno financiranog programa kastracije na nacionalnoj razini. Prijedlog postoji, politička volja za provedbom – još ne. Edukacija o odgovornom vlasništvu, integrirana u školske programe i javne kampanje, adresira uzrok problema umjesto njegovih posljedica.
Sve su to mjere koje postoje, koje su isprobane i koje funkcioniraju. Ne traže izum novog kotača – traže volju da se ono što već znamo i primijenimo.
Privremeni dom kao ekonomski model
Jedan od najučinkovitijih, a financijski najzahtjevnijih aspekata rada volonterskih udruga je mreža privremenih domova. Volonteri koji prihvaćaju pse u vlastite domove do udomljenja omogućavaju udrugama da funkcioniraju bez skloništa – ili da postojeće kapacitete koriste za životinje kojima je neophodan pojačan nadzor.
Za volontera privremenog doma, svaki novi štićenik znači osobni trošak na hranu i eventualne veterinarske intervencije koje nadilaze ono što udruga može pokriti. Znači prilagodbu kućnog prostora. Znači emocionalnu investiciju u životinju za koju zna da će, ako sve prođe dobro, jednog dana otići. Mreže privremenih domova grade se godinama i temelje se na povjerenju između udruge i volontera. Jednom izgrađene, postaju najvrjedniji resurs koji udruga ima – i najteže za nadomjestiti.
Svaki put kad netko usvoji psa iz skloništa ili privremenog doma, u lancu koji to udomljenje omogućava nalazi se netko tko je to platio iz vlastitog džepa. Netko tko nije morao, ali je odlučio da hoće.
Ti su ljudi, i te su udruge, skrivena infrastruktura brige za napuštene životinje u Hrvatskoj. Ovaj serijal pokušaj je da ta infrastruktura postane vidljiva.
Autor: Zvonimir Soltar
Ovaj sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Ovo je prvi tekst serijala „Skrivena snaga zajednice” – godišnjeg novinarskog projekta koji dokumentira rad volonterskih udruga za zaštitu napuštenih životinja u šest hrvatskih regija.
