Ono što javnost ne vidi: što se s napuštenim psima događa nakon spašavanja. Kanta po kanta: kako radi sklonište koje zbrinjava najteže slučajeve u Hrvatskoj
Dallas ima tek tri godine, a uskoro ga očekuju dvije teške operacije. Ima deformaciju obje prednje noge, zbog malog prostora u kojem je boravio od rođenja, te mu je svaki korak drukčiji od koraka drugih pasa. Dok prilazi posjetiteljima, teško je primijetiti bilo kakav trag nesigurnosti: maše repom, traži maženje i uporno se naslanja na noge svakog tko zastane pokraj njegova boksa. Voditeljica skloništa otkriva da je kao sedmomjesečno štene, stigao iz jednog od najvećih slučajeva zanemarivanja pasa u Hrvatskoj – onog s Duilova u Splitu.
Dallas nije jedina takva priča. U riječkom azilu gotovo svaki boks skriva psa, koji je nekada izgubio povjerenje u ljude.
Za javnost je Dallasova priča završila onog dana kada je spašen, no u riječkom azilu spašavanje nije završetak priče, ono je tek njezin početak. Dok javnost najjače reagira u trenucima spašavanja, sklonište živi sve ono što dolazi poslije — mjesece liječenja, godine rehabilitacije i račune koji ne prestaju stizati kad se novinari raziđu.
Na kraju šljunčane ceste
Do azila se dolazi uskim šljunčanim putem, koji se penje kroz šumu, dovoljno daleko od grada da se promet više ne čuje. Prvo što je toga dana dočekalo posjetitelja bila je tišina – samo je nekoliko pasa trčkaralo po dvorištu azila i veselo nas pozdravljalo kroz ogradu. Lavež se čuo tek kad su se “slobodnošetači” približili boksevima u kojima su i dalje psi, koji čekaju svoju slobodu. “Ne puštamo ih sve u isto vrijeme”, objašnjava voditeljica Merima Ferk; “ne slažu se svi sa svima, pa idu van u dvorište i u šetnje naizmjence”, pojašnjava.
Nekoliko minuta kasnije lavež splasne i pretvori se u znatiželju. Psi prilaze ogradama, guraju njuške kroz mrežu, traže dodir; za neke smo upozoreni da pripazimo, a drugi su na prvi pogled bili prijateljski raspoloženi. Među lajavcima u jednom od bokseva bio je i jedan Učkar, koji je iz povučenog psića postao najglasniji u boksu. Voditeljica prilazi boksevima i baca poslastice na pod – “Želim da imaju sve četiri šape na podu kad dobiju nagradu”, pojašnjava, aludirajući na to kako vole skakati, pa ih uče da to ne rade. Iz dva boksa na drugoj strani odjednom istrčava skupina štenaca, svi odjednom, kao tipična štenad, veselo mašući repićima i bacajući se na leđa. Prije samo nekoliko dana, kaže voditeljica skloništa, nisu dopuštali da im se itko približi.
Bokseve zaklanjaju visoka stabla, između njih vode šljunčane staze, a nekoliko velikih montažnih objekata čini svu infrastrukturu koju sklonište ima. Na prvi pogled ništa ne odaje, da se ovdje godišnje promijeni nekoliko stotina životinjskih sudbina.
Društvo za zaštitu životinja Rijeka djeluje 37 godina, a na ovoj lokaciji u Kastvu, tri desetljeća. Trenutačno skrbe o gotovo dvjesto pasa. Godišnje ih se udomi oko tristo. Samo osnovna veterinarska obrada novoprimljenih životinja — cijepljenje, čipiranje, kastracija — stoji oko 150.000 eura godišnje. Posao obavlja sedam zaposlenika uz desetke volontera, koji svakodnevno dolaze šetati pse, a uskaču i tete čuvalice. Za vrijeme našeg posjeta izmijenilo se najmanje desetak volontera koji su šetali pse.
Sklonište preuzima i pse iz najtežih slučajeva zanemarivanja u zemlji; među njima iz Duilova u Splitu i s Učke. U Kastvu je smješteno nekoliko pasa iz posljednjeg horor-slučaja na Dvoru. To su sve životinje koje uglavnom nemaju kamo.
Voda se nosi u kantama, a solarni sustav nikada nije proradio
Svi ti izazovi nekako su prebrodivi, ono što azilu najviše nedostaje na kraju je osnovna infrastruktura – struja i voda.
Zbog statusa zemljišta na kojem se sklonište nalazi nije moguće ishoditi klasične komunalne priključke. Voda se zato svakodnevno nosi — u kantama; za piće, za pranje bokseva, za čišćenje, za sve. Kod gotovo dvjesto pasa to nije usputan posao nego dnevna rutina koja pojede sate. Svaka minuta provedena u nošenju vode, minuta je manje provedena s psom, kojem treba socijalizacija.
Struju su pokušali riješiti solarnim sustavom vrijednim oko 15.000 eura. Baterije nikada nisu proradile kako su trebale. Tvrtka koja je sustav postavila prestala se javljati, slučaj je završio na sudu, a drugi izvođači odbijaju intervenirati jer sustav nisu oni ugrađivali. Sklonište je tako ostalo s opremom u koju je uloženo, a koja ne radi, i bez pravnog rješenja u vidljivom roku.
Kontrast je teško previdjeti. Azil koji godišnje zbrine stotine pasa, provodi najzahtjevnije rehabilitacije u zemlji i preuzima životinje iz slučajeva o kojima izvještavaju nacionalni mediji — u 2026. godini nema vodovodni priključak.
Ovo je tipičan primjer kako je sustav zaštite napuštenih životinja u Hrvatskoj postavljen: obveza zbrinjavanja postoji, a osnovni uvjeti za njezino izvršavanje često ne.
Socijalizacija počinje jednim dodirom
„To što sada sjedimo pokraj njih i mazimo ih i to je socijalizacija”, objašnjava voditeljica dok nam se štenci raspoređuju oko nogu. Podiže jednog od njih, stavlja ga u krilo i ljubi u čelo. Objašnjava mu kako je važno da bude naviknut na dodir i dizanje, a on je samo gleda onim velikim smeđim očima.
Zvuči jednostavno, ali za psa koji je proveo život vezan, gladan ili tučen to je prvi korak koji se ne može preskočiti. Rehabilitacija se ne mjeri zahvatima, nego tjednima u kojima netko sjedne pored boksa i čeka da mu životinja sama odluči prići.
Riki je u skloništu, jer je taj proces kod njega dvaput prekinut. Trinaest mu je godina i ima deformiranu prednju šapu. Udomljen je dvaput: prvi put vraćen je kad je imao osam godina, a drugi put kad je već postao starac. Prvo sam ga vidjela kad ga je zaposlenica azila vraćala iz šetnje, a onda sam mu u boks pružila ruku, koju je nježno oblizao. Taj pas, koji mirno promatra prolaznike iza ograde, optužen je da je agresivan i sada su mu, zbog dobi i zdravstvenog stanja, izgledi za novo udomljenje mali, što u praksi znači da će ostatak života provesti ondje.
Dallas, kako smo već naveli na početku je suprotan primjer. U sklonište je stigao sa sedam mjeseci, iz splitskog slučaja sa psihijatrom, s anomalijom prednjih nogu. Čekaju ga dva zahvata, a oporavak nakon njih neće provesti u boksu nego u privremenom domu u Zagrebu. Dok voditeljica nabraja što ga sve još čeka, Dallas se naslanja na njezinu nogu i traži da ga se počeše. Ni na trenutak ne pokazuje da je svjestan koliko je puta već morao kretati ispočetka.
Psi koji su stigli iz Splita, kaže voditeljica, u početku su svi pokazivali jednu istu stvar — strah od ljudi; ne agresiju. To je razlika koja se u javnoj raspravi o napuštenim psima gotovo nikad ne pravi, a odlučuje o tome hoće li životinja dobiti priliku.
Danas gotovo svi žive normalnim životom. Jedan pas dijeli dom s mačkom, drugi sa zečevima, treći s malom djecom. Rehabilitacija, dakle, funkcionira, a zaposlenici i volonteri riječkog azila tu su odradili ogroman posao.
Dio posla o kojem se ne govori
Nažalost, ne završe sve priče tako. Sa suzama u očima Meri prepričava kako je još jedan pas iz Splita, Kangi, preživio ono zbog čega je uopće dospio u sklonište. Polako je počeo vjerovati ljudima i našao dom. Na kraju je uginuo nakon što se tijekom liječenja aktivirala lišmanioza koja ranije nije bila otkrivena.
Sve pse koji uginu u skloništu kremiraju. Voditeljica kaže da ne želi da završe kao otpad i da joj je želja jednog dana imati mjesto na kojem bi ih mogli dostojanstveno pokopati. To je, kaže, ružni dio ovog posla. A onda odmah dodaje ono što taj posao zapravo drži na okupu — da su barem ovdje imali bolji život.
Kad dođe večer
Pred kraj dana u sklonište stižu volonteri. Jedni odvode pse u šetnju, drugi pomažu oko svakodnevnih poslova. Nakon povratka bokseve zapljusne tišina: psi su umorni, liježu, a iz krošanja iznad njih čuje se samo cvrkut ptica.
Autor: Kristina Levak
Ovaj sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Ovo je peti tekst serijala „Skrivena snaga zajednice” – godišnjeg novinarskog projekta koji dokumentira rad volonterskih udruga za zaštitu napuštenih životinja u Hrvatskoj.
