Priča Udruge Indigo počela je prije 13 godina spašavanjem napuštenih životinja, ali su ih upravo psi koje nitko drugi nije znao kamo smjestiti odveli u smjeru po kojem su danas prepoznatljivi. U međuvremenu su udomili tisuće životinja, bez vlastitog registriranog skloništa i oslanjajući se ponajprije na ljude spremne otvoriti im vrata svoga doma. Sjeli smo sa suosnivačicom i dopredsjednicom udruge Dorom Perši, koja nam je približila rad Indiga iznutra.
Bez čuvalica nema novih spašavanja
„Nemamo puno stalnih čuvalica. Kada se pojavi pas, tražimo čuvanje i možemo ih preuzeti onoliko koliko imamo čuvalica.“ , kaže Dora.Za velik dio pasa o kojima skrbi Indigo prostor se ne nalazi na jednoj lokaciji. Udruga se oslanja na privremene čuvalice, od kojih je tek nekoliko stalnih na koje mogu računati. Inače za većinu pasa smještaj moraju tražiti iznova. Ako nema odgovarajuće čuvalice, nema ni mogućnosti preuzimanja još jednog psa. Čuvalica nije samo zamjena za boks. U kućnim uvjetima moguće je vidjeti kako se pas ponaša u svakodnevnom životu: ostaje li sam, kako reagira na goste, djecu i druge životinje, čuva li hranu, obavlja li nuždu u kući i koliko mu aktivnosti treba. Te informacije u konačnici odlučuju kome se pas može odgovorno povjeriti.
Štenci čekaju čuvalice. Autor: K. Levak
Istodobno, privremeni smještaj može otkriti koliko ponašanje ovisi o okruženju. Pas koji u jednom domu stvara probleme u drugom može funkcionirati bez problema. To znači da svaki odnos psa, čovjeka i prostora stvara drukčiju dinamiku. Nakon gubitka nekadašnjeg terena u Rakitju sustav čuvalica za Indigo postao je još važniji. U travnju 2026. iz udruge su javno upozorili da bez stabilnog terena ne mogu preuzimati dio zahtjevnijih pasa te da mogu zbrinuti samo one za koje pronađu odgovarajući privremeni smještaj.
Bolje da čovjek odustane prije nego što vrati psa
Indigo je tijekom 13 godina rada udomio oko 4.500 životinja. Prema podacima iznesenima tijekom razgovora, u prosječnoj godini pronađu dom za približno 200 do 350 pasa, ovisi o godini. Takav broj udomljenja ne znači da svoje kriterije prilagođavaju kako bi životinje što prije otišle. Baš suprotno, udruga je poznata po opsežnom upitniku o udomljavanju i detaljnim razgovorima sa zainteresiranim osobama. „Mi nikad ne lažemo o psima. Ja ti kažem sve što o njima znam.“, ističe Dora. Dio ljudi odustane već tijekom ispunjavanja upitnika. „Kod nas je navodno teže udomiti psa nego dijete“, smije se. No, u Indigu to ne smatraju neuspjehom; „Draže mi je da čovjek odustane sada nego da mi psa vrati za šest mjeseci.“, zaključuje Dora.
Pokrenuta je i aplikacija Indigo Spajalica, tijekom 2023., koja je olakšala predstavljanje pasa i prvi kontakt sa zainteresiranima. Na jednome mjestu mogu se pregledati psi, dobiti osnovne informacije i ispuniti početni upitnik. Ipak, aplikacija ne odlučuje o udomljenju, kaže Dora, ona je samo pomoćno sredstvo; „Aplikacija nam pomaže jer na jednome mjestu imamo sve pse za udomljavanje. Ljudi ispune upitnik i već smo odradili pola posla, ali i dalje opet razgovaramo sa svakom osobom.“ Udruga želi saznati kako osoba živi, što očekuje od psa i razumije li obvezu koju preuzima. „Nama je najteže i najvažnije privući ljude. Ako mi je čovjek u redu, dalje razgovaramo.“, ističe Dora.
Posebno su oprezni s udomljavanjem u inozemstvo. Protive se skupnim odlascima pasa u domove koje poslije ne mogu provjeravati. Pas može otići izvan Hrvatske kada postoji osoba iz njihove mreže koja može jamčiti za udomitelja, kada udomitelj osobno preuzme životinju i prihvati obvezu da je, u slučaju problema, vrati udruzi.
Što se pak tiče kontrole nakon udomljavanja, ne provode ih jednako kod svakoga. Intenzitet praćenja ovisi o psu, udomitelju i procijenjenom riziku. Temeljna je odluka donesena ranije: ako nemaju povjerenja u osobu, neće joj niti dati psa.
Spašavanje bez edukacije postaje Sizifov posao
„Ako ćemo mi isključivo udomljavati pse bez edukacije, onda radimo Sizifov posao. Ako želim riješiti problem napuštenih pasa, moram riješiti izvor problema.“, naglašava Dora. Nakon godina rada članice Indiga zaključile su da problem napuštenih pasa nije riješiv samo preuzimanjem i udomljavanjem. Gradnja gomile bokseva u koje stane brdo pasa, ne uklanja razlog zbog kojeg novi psi stalno dolaze. „U Zagrebu psi koje ćeš vidjeti na cesti ili koji završavaju u skloništima, uglavnom su psi s kojima ljudi više ne mogu. Zato idemo na konferencije, edukacije i školice, koliko god stignemo i možemo.“, kaže Dora.
Udruga je svojedobno pokušala i svim udomiteljima omogućiti besplatnu školicu za “udomljenoviće”. Platili su trenera, ali se od više prijavljenih često pojavila samo jedna osoba, čak ni simbolična cijena nije znatno poboljšala odaziv. Nakon toga su zaključili da potpuno besplatnu aktivnost ljudi često ne doživljavaju kao stvarnu obvezu. Zato danas dio edukacija naplaćuju, ne samo radi troškova nego i kako bi se polaznici ozbiljnije obvezali na dolazak i rad.
Real Dog Conference
Jedna od edukacijskih aktivnosti Indiga je i šesta po redu Real Dog Conference koja se održava i ove godine u rujnu uz jezero Rakitje. Konferencija okuplja trenere, veterinare, stručnjake za ponašanje životinja, predstavnike udruga i vlasnike pasa. Naglasak nije samo na tome kako psa naučiti naredbe, već se u središte stavlja odnos čovjeka i životinje, te razumijevanje ponašanja i odgovornost vlasnika.
Na konferencijama su do sada sudjelovali i psiholozi koji nisu govorili o psima, nego o ljudima. To proizlazi iz iskustva udruge da se problem psa često ne može riješiti bez rada s očekivanjima, navikama i ponašanjem osobe koja s njim živi. Organizatorima je važan i neformalni dio programa. Ostavljaju dovoljno vremena za zajednički ručak, pauze i razgovore jer žele da sudionici međusobno razmjenjuju iskustva. Cilj je da svatko ode s barem jednom korisnom spoznajom koju može primijeniti u životu sa svojim psom.
Takav pristup pokazuje kako Indigo danas vidi svoju ulogu. Spašavanje pojedine životinje je važno, ali dugoročna se promjena događa prije napuštanja – kada čovjek pravilno izabere psa, razumije njegove potrebe i pravodobno potraži pomoć.„Pas je sa sobom u redu. Čovjek je taj koji ima problem s njegovim ponašanjem“, objašnjava Dora. „Psi nisu problem. Nikad nisu psi problem.“
Novi teren čeka rješavanje dokumentacije
Nakon što krajem 2024. nisu uspjeli kupiti teren u Rakitju na kojem su godinama djelovali, Indigo je početkom 2025. osigurao drugo zemljište u blizini jezera. Radi se o približno 6.000 četvornih metara udaljenih oko dva i pol kilometra od prethodne lokacije. Blizina šetnice bila je jedan od glavnih kriterija pri izboru jer omogućuje kvalitetno kretanje pasa u prirodnom okruženju, bez prolaska kroz gusto naseljene ulice.
Zemljište tek treba urediti. Udruga rješava prostorno-plansku i projektnu dokumentaciju, a postupak traje dulje nego što su očekivali. Prema Dorinim riječima, određene dokumente čekaju već godinu i pol. Na novoj lokaciji planiraju izgraditi prostor usklađen s pravilnikom i registrirati sklonište. Projekt su unaprijed poslali veterinarskoj inspekciji kako bi potrebne uvjete uključili već u početnu fazu, a ne tek nakon izgradnje. Do tada njihov prihvat pasa i dalje ovisi o raspoloživim čuvalicama i privremenim rješenjima.
Njegovo visočanstvo Čorki
Većina pratitelja stranice Udruge Indigo na društvenim mrežama znaju i čuli su za Čorkija, koji se svojim pratiteljima obraća u prvom licu, ima vlastiti “page” i tamo je glavna zvijezda.
Čorki. Izvor: Fb stranica Indigo.
Čorki je malen, smeđi pas i na prvi pogled djeluje kao onaj kojeg biste bez razmišljanja pokušali pomaziti. Upravo je u tome problem. Njegov izgled ne otkriva koliko je zahtjevan, koliko mu je energije potrebno ni koliko brzo može reagirati ako mu nepoznata osoba pogrešno priđe.
Njegovi su ga prvi vlasnici, kupili djeci kao mješanca čivave i jorkširskog terijera. U Indigu procjenjuju da je vjerojatnije riječ o mješancu Jack Russell terijera i čivave – malom, upornom i izrazito aktivnom psu čije potrebe nisu bile prepoznate. Prijašnji vlasnici pustili su ga nekontrolirano u društo s malom djecom a izvodili su ga “u šetnju” tri puta dnevno po deset minuta. Čorki je u udrugu stigao s oko godinu i pol, u punoj snazi i s mnogo neiskorištene energije. Nekoliko je puta pokušao živjeti u novom domu, ali se vraćao. „Ljudi nam ne vjeruju kada kažemo kakav je. A mi nikad ne lažemo o psima.“, kaže Dora. Danas Čorki ima ulogu koja mu odgovara. „On je pas koji ne staje“, dodaje.
„Čorki je zakon, mi ga obožavamo, ali to stvarno nije pas za svakoga.“
Njegova priča najbolje sažima ono čime se Indigo bavi: iza etikete „problematičan pas“ pokušava pronaći stvarne razloge ponašanja i uvjete u kojima taj pas može funkcionirati.
Pas se ne bira prema izgledu
Indigo je tijekom godina stekao reputaciju udruge koja preuzima pse s kojima drugi teško pronalaze rješenje. Mahom su to u pitanju psi koji mogu reagirati na ljude ili druge pse, čuvati hranu i prostor, teško podnose dodir, promjene i zahtijevaju znatno više iskustva od prosječnog udomitelja.
No, ono što se pokazalo u praksi, kaže nam Dora, je da veličina i izgled nisu pouzdan pokazatelj karaktera. „Netko kaže: ‘Samo mi je važno da je mali pas.’ Onda mu daj njemačkog lovnog terijera pa će vidjeti kako je to mali pas.“ Naime, upravo taj “mali pas” može ugristi ako mu takav kontakt ne odgovara. Tako će se ljudi često oprezno približiti snažnom psu u tipu bull pasmine, dok će malenom psu automatski pružiti obje ruke prema glavi, kaže Dora.
Dora upozorava i da ponašanje nije moguće objasniti samo odgojem ili samo genetikom; „Odgoj igra ogromnu ulogu, ali ne možeš od svakog psa tražiti isto. Lakše je raditi kada znaš njegovu genetsku pozadinu i što možeš očekivati.“ Na psa utječu naslijeđene osobine, rana iskustva, socijalizacija, životni uvjeti i način na koji se ljudi prema njemu odnose. Belgijski ovčar, polarni pas i njemački lovni terijer nisu stvoreni za iste zadatke. Jedan će biti snažno usmjeren na rad s čovjekom, drugi će češće samostalno procjenjivati situaciju, a treći će, unatoč maloj građi, imati iznimnu upornost i potrebu za intenzivnim radom. Kada se te osobine ignoriraju, problem se često pripisuje psu.
Dora pritom razlikuje poslušnost od inteligencije; „Jedno je poslušnost, a drugo pamet.“ Pas koji odmah izvršava naredbu nije nužno pametniji od onoga koji zastane i sam procijeni situaciju. Razumijevanje tih razlika važno je prije nabave ili udomljavanja, a ne tek kada ponašanje postane nepodnošljivo.
Nekad je prvi zamah repom velik uspjeh
Među psima o kojima se Indigo trenutačno brine nalazi se i jedan pas preuzet od psihijatra iz Splita. Prije dolaska u Indigo, a nakon spašavanja s Duilova, Mišo je proveo mjesecima zatvoren u boksu jer nisu znali kako mu prići i tako je ostao izrazito nepovjerljiv i prestrašen. Kada je stigao, kaže Dora, nije se radilo na ponašanju.
Mišo u Indigu. Izvor: Fb Indigo.
„Nama je prvi cilj bio da pas prohoda. Dok se pas ne pokrene, ne možemo početi raditi ništa drugo.“ Najprije je trebalo postići da se počne slobodnije kretati i istraživati prostor. „Nakon deset mjeseci i dalje me se boji. Ali prišla sam mu sa zdjelicom hrane i prvi put dobila mahanje repom. Mi to slavimo jer je nama to puno“, priča nam Dora ushićeno.
U Indigu vjeruju da bi i taj pas jednoga dana mogao biti udomljen, ali samo kod osobe koja razumije njegove granice i neće očekivati da se preko noći pretvori u društvenog obiteljskog ljubimca. Dora kroz svoj dugogodišnji rad sa psima svjedoči puno pozitivnija iskustva sa bull pasminama nego s nekim “jednostavnijim” kao što su zlatni retriveri, koji kad razviju problematično ponašanje, teško ga se rješavaju.
Žuti pas Vili
Jedan od takvih pasa upravo je Vili, kaže nam Dora – zlatni retriver s ozbiljnim problemima u ponašanju. „Zbog Vilija je Indigo danas to što jest, a i mi smo zbog njega danas to što jesmo.“ , priznaje Dora. Njegova pasmina na prvi pogled ne izaziva strah. Upravo zato njegova je priča za članice udruge bila važna lekcija o predrasudama. Fizički snažan pas prepoznatljive „opasne“ pasmine može biti stabilan, dok žuti pas spuštenih ušiju može predstavljati znatno veći izazov.
Vili se nije mogao normalno pregledavati ni liječiti. Za jedan veterinarski pregled morao je biti uspavan na daljinu, kroz ogradu boksa. U Indigu je proveo približno deset i pol godina i ondje dočekao kraj života. Dora kaže da su upravo zbog njega počele ozbiljnije učiti o zahtjevnim psima: „S normalnim štenetom nemaš priliku naučiti ono što naučiš radeći s ovakvim psima.“ Tražile su ljude koji imaju dovoljno znanja i iskustva, učile iz svakodnevnih reakcija psa i postupno razvijale način rada koji je kasnije postao jedno od glavnih obilježja udruge.
Nije dovoljno željeti spasiti psa
Priče pasa u Indigu pokazuju da dobra namjera nije dovoljna. Nije dovoljno sažaliti se nad psom, izabrati ga zato što je malen ili se zaljubiti u fotografiju. Nije dovoljno ni pretpostaviti da će ljubav sama ukloniti strah, frustraciju, čuvanje resursa ili ponašanje koje se godinama razvijalo.
Zahtjevan pas treba znanje, vrijeme, odgovarajući prostor i osobu spremnu prihvatiti da napredak neće uvijek izgledati spektakularno. Ponekad će najveći uspjeh biti prvi miran izlazak iz boksa. Ponekad prvi dodir. A ponekad tek jedan zamah repom nakon deset mjeseci.
Zato se Indigo, uz spašavanje i udomljavanje pasa, sve više okreće edukaciji vlasnika. Školama, radionicama, individualnim radom i konferencijom Real Dog Conference nastoje spriječiti da pas uopće postane životinja koje se vlasnik želi odreći. Cilj nije samo pronaći dom psu koji je već napušten, nego smanjiti broj pasa koji će zbog pogrešnog izbora i nerazumijevanja njihovih potreba, ostati bez doma.
Problematičan pas često nije pas bez mogućnosti. To je pas kojem dosadašnji život nije pružio ono što mu je bilo potrebno.
Autor: Kristina Levak
Ovaj sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Ovo je osmi tekst serijala „Skrivena snaga zajednice” – godišnjeg novinarskog projekta koji dokumentira rad volonterskih udruga za zaštitu napuštenih životinja u Hrvatskoj.
