Kada je dugogodišnja, a sad već bivša, predsjednica Udruge ZEU Prijatelji životinja i prirode Čakovec, Aleksandra Hampamer, prije gotovo dvadeset godina prvi put došla volontirati u sklonište Prijatelji, ondje je bilo oko 70 pasa. Razgovarali smo s Aleksandrom, ali i sa sadašnjim voditeljem, Brunom Bujanićem, kako je voditi jedno od najvećih skloništa u Hrvatskoj i s kojim se izazovima susreću. Sklonište je, prisjeća se Aleksandra kad je stigla, zauzimalo tek manji dio današnjeg prostora, evidencija je bila oskudna, psi nisu bili čipirani, nije se pouzdano znalo koji su cijepljeni, a nije bilo ni fotografija ni albuma kojima bi ih se predstavilo pse mogućim udomiteljima.
Udruga nije imala novaca, snalazili su se na razne načine. Pse su hranili onime što su uspijevali prikupiti donacijama – hrenovkama i otpadom iz peradarske industrije, a kasnije su im kuhali i ostatke iz mesne industrije sa starim kruhom. Veći dio rada, kaže Aleksandra, svodio se na improvizaciju i pokušaj da se s vrlo malo ljudi i sredstava osigura ono najosnovnije.
Danas se u Skloništu Prijatelji nalazi približno 500 pasa s kapacitetom od 590. O njima skrbi 18 zaposlenih, uz pomoć domaćih i međunarodnih volontera. Udruga koja vodi sklonište ove godine obilježava 25 godina postojanja i to je obilježila velikim humanitarnim koncertom u Centru za kulturu u Čakovcu. Donacije se prikupljaju i preko štanda koji je udruga postavila u gradu i manjim koncertima, koji se održavaju lokalno. “Imamo projekt Zajedno za bolje sklonište i kroz njega uvijek nastojimo skupiti što više za sklonište”, kaže Bruno.
Projekt Zlatna kućica kažu, ove godine su, nažalost morali odgoditi, jer su veterinarski troškovi bili previsoki, pa se prikupljanje donacija usmjerilo na to. Skupljeno je 10 000 eura od potrebnih 55 000, te se stalo i čeka se nastavak. Zlatna kućica je zamišljena tako da se za pse napravi jedan prostor koji bi najviše ličio na pravi dom u kući, gdje bi boravili njihovi seniori i psi sa posebnim potrebama.
Svaki pas ostaje dok mu ne pronađu dom
Od samih početaka sklonište provodi no-kill politiku što su primjenjivali i prije donošenja samog zakona. “Svaki pas ima pravo na dom. Dok mu ne pronađemo dom, s nama je”, objašnjava Aleksandra. Sklonište zbrinjava pse s područja svih gradova i općina Međimurske županije. Županija sudjeluje s 26500 eura godišnje, dok gradovi i općine sufinanciraju s oko 35% troškova. Ostatak udruga mora prikupiti donacijama, sponzorstvima, projektima i vlastitim aktivnostima. Ukupni godišnji troškovi na ovaj broj pasa dosežu približno 750.000 eura. Od županije, općina i gradova pokriju ono najnužnije po psu: cijepljenja i čipiranja.
Vrlo važan dio cijelog sustava su volonteri. Kroz europski projekt izgrađen je edukacijsko-volonterski centar, a sklonište je registrirano na dvije međunarodne volonterske platforme. K njima tako dolaze ljudi iz različitih zemalja pomagati u brizi sa psima, od čega su im najbitnije šetnje: “Čišćenja bokseva i slično su stvari koje mi zaposlenici lako odradimo, ali približno 500 pasa nije moguće svakodnevno pojedinačno prošetati”, kažu. Nisu svi ni prikladni za neiskusne volontere. Reaktivni psi posebno su označeni, a zaposlenici prema svom znanju i iskustvu procjenjuju kojem se volonteru može povjeriti pojedini pas.
Program za romska naselja pripremali su tri godine
Problem pasa u romskim naseljima jedan je od glavnih izazova skloništa Prijatelji. Kako kaže Aleksandra, pripreme za sustavni program započele su 2015. godine, ali bile su potrebne tri godine da nadležno ministarstvo odobri i financira njegovu provedbu. Program je tako pokrenut 2018. godine, uz sudjelovanje 12 međimurskih gradova i općina na čijem se području nalaze romska naselja. U nekim naseljima akcije i kontrole ponavljane su više puta. Psi su se evidentirali, čipirali, cijepili i kastrirali, a bolesne, ozlijeđene i teško zanemarene životinje preuzimalo je sklonište. Međimurska županija trenutno ima 12 romskih naselja.
Najveći neriješeni problem ostao je Parag koji sam za sebe ima 2000 stanovnika, sa zabrinutošću kažu Bruno i Aleksandra. Naime, u tom naselju nisu proveli sustavnu akciju od 2018. godine i procjenjuju da danas ondje može biti oko 400 pasa. Sklonište iz Paraga i dalje prima pojedinačne životinje: bolesne, ozlijeđene, pune krpelja ili oboljele od demodikoze. Međutim, nova sveobuhvatna akcija, tijekom koje bi se ponovno išlo od kuće do kuće, mora početi od nadležne općine, ističu.
Sklonište za takav zahvat mora unaprijed osigurati dovoljno mjesta u karanteni i izolaciji, zaposlenike, veterinarsku skrb i novac. Prije jedne od akcija u Piškorovcu morali su pripremiti tridesetak zatvorenih mjesta za nove životinje. Postoje u u romskim naseljima i pojedinci, koji dojavljuju za pse i sudjeluju su programu, te onih koji vole životinje. Bruno kaže i kako su psi iz romskih naselja često vrlo dobro socijalizirani s ljudima jer odrastaju slobodno se krećući, ali su istodobno često zdravstveno ekstremno zanemareni. Puno je manje slučajeva zlostavljanja nego 2018. ali naglašavaju kako je potrebna konstantna kontrola jer Romi bez prestanka dovlače nove pse i najčešće ih nalaze po oglasnicima.
“Mi samo čistimo posljedice. Uzrok bi trebala riješiti država” – kaže Aleksandra. Jedna akcija, smatra, ne može riješiti problem, koji se stvarao desetljećima. Dodaje i kako bi se samo jednim potezom države omogućilo kažnjavanje pojedinaca za konstanstno ponavljanje prekršaja – ovrhom također i socijalnih naknada koje se trenutno ne mogu ovršiti.
Danas 80 posto skloništa čine veliki odrasli psi
Struktura pasa koji dolaze u sklonište promijenila se. Bruno kaže, kako trenutačno oko 80 posto pasa čine veliki odrasli psi, često stari pet ili šest godina. Upravo je njima najteže pronaći dom u lokalnim kućanstvima. Sve je više belgijskih i njemačkih ovčara, malinoisa, akita i hrvatskih ovčara. Trenutno je u skloništu 83 psa u tipu neke bull pasmine. Riječ je o inteligentnim, snažnim i često radno vrlo zahtjevnim psima, koje ljudi nabavljaju zbog izgleda, ne razmišljajući o količini kretanja, rada i mentalne stimulacije koja im je potrebna.
Problem dodatno povećava nekontrolirani uzgoj. Aleksandra govori o velikom broju nelegalnih uzgoja u Hrvatskoj. U Pravilniku o uzgoju pasa uzgajivači se moraju registrirati samo za obavljanje djelatnosti. Tako ih je trenutno u Ministarstvu poljoprivrede registrirano 2500, dok ih je zapravo mnogostruko više. Nažalost, uvjete držanja rijetko tko kontrolira, gotovo nikad, osim po prijavama. Često neki imaju cijele “tvornice štenaca”. Udruga tako već godinama prijavljuje jednog uzgajivača iz Donjeg Miholjca, no sustav i dalje ne poduzima ništa. Broj uzgajivača raste iz godine u godinu, te ih je u Ministarstvu sada registrirano duplo više nego prošle godine.
Pas pred eutanazijom stigao je sediran, a pokazao se samo prestrašenim
Jedan od pasa, Zen stigao je u Čakovec svega dan prije zakazane eutanazije. Iz drugog su ih skloništa zvali da je pas ugrizao i da boravi na balkonu, reži, ne može se do njega. “Mi smo se pripremali na dolazak opasnog psa”, prisjeća se Aleksandra. Dodatno su osigurali boks i organizirali prihvat tako da ne dođe u kontakt s drugim životinjama. Pas je stigao sediran i prespavao cijeli dan.
Nakon što se oporavio od sedacije i upoznao prostor, pokazalo se da pred njima nije pas koji napada sve oko sebe, nego izrazito uplašena životinja. Vlasnici su napravili cijelu strku kako bi se riješili 3-4 godine starog psa, jer su već pri dolasku zaposlenika skloništa, u dnevnom boravku imali malo štene, kaže Aleksandra. S tim da, napominje, pas je mjesece proveo sa trenerom iz Zagreba, kretao se po šoping centrima, hodao bez uzice, vozio se u autu bez problema.
Bruno dodaje kako je Zen na kraju jako plah pas. Tako se u početku samo povlačio u kućicu i izbjegavao kontakt s drugim psima. Tek nakon što su mu pronašli odgovarajuću pseću družicu plahu kao i on, počeo se postupno opuštati. I dalje u nekim situacijama reagira, postavi se ili zareži kada mu nešto ne odgovara, ali nije pas kakvim je prethodno bio opisan.
Sedam godina u stanu i petnaest minuta šetnje dnevno
Drugi je Oskar pas kupljen kao dar sinu. Godinama je živio u stanu, ali kako je osoba koja se o njemu trebala brinuti sve više radila, briga je postupno pala na starijeg člana obitelji koji ga zbog zdravstvenih teškoća nije mogao dovoljno izvoditi.
Na kraju je veliki i snažni pas izlazio jednom dnevno, približno petnaest minuta, tek toliko da obavi nuždu. Jednom takvom prilikom je u prolazu susjedu “gricnuo” za ruku i time automatski dobio oznaku opasan pas i zakazana mu je eutanazija. No, u ovom slučaju se veterinarski inspektor zauzeo za psa i molio sklonište da ga spase. U sklonište je pas stigao frustriran i bez iskustva života, koji bi odgovarao njegovim potrebama. Trebalo mu je nekoliko dana da se privikne na sklonište i zaposlenike, al sada je bolje, kaže Bruno. U skloništu je već godinu dana.
Nekad je manji boks bolji od većeg
Bruno objašnjava da ponašanje psa ne ovisi samo o njegovoj prošlosti nego i o prostoru u kojem se nalazi. Kao primjer navodi jednog belgijskog ovčara koji je bio izrazito uzbuđen u velikom i otvorenom dijelu skloništa, izložen stalnom kretanju u krug, lavežu i brojnim podražajima. Na preporuku trenerice premješten je u manji, zatvoreniji i mirniji boks. Promjena je bila vidljiva: pas se smirio, počeo bolje jesti i dobio na težini. Ono što bi čovjeku izgledalo kao ograničavanje prostora, tom je psu pružilo osjećaj sigurnosti.
Sličan je slučaj staford ženke Froni koja je očigledno trenirana na borbe za pse, kaže Bruno. Ona izrazito reagira na druge pse. Već je unuštila dva boksa a trenutno je u karanteni dok ne očvrste njen boks. Sa zaposlenicima je blaga i suradljiva, ali se u blizini drugih pasa mora voditi s brnjicom, oprsnicom i dvostrukim povodcem. S njom rade bihevioristica i zaposlenici, a sklonište surađuje i sa putujućim bihevioristicama iz Nizozemske i Njemačke, koje im također pomažu u ovim situacijama.
Kažu kako su uz rad s njima jako puno naučili i kako su samo kroz promjenu oko sitnih detalja, dobili velike rezultate. Kao primjer Bruno navodi kako se smješta pas kad prvi put dolazi u sklonište. Nije svjedno gdje ćemo ga smjestiti. Tako primjerice nikad ne spajaju dvije ženke ako nisu došle zajedno. Isto tako, stafordi su uvijek sami, čak i kad je s njihovim ponašanjem sve u redu, kaže Aleksandra. Jer zakon o opasnim pasminama tako nalaže.
Pas kojem su automobili teško ozlijedili dvije noge
Među životinjama, koje su stigle iz romskih naselja nalazi se i pas kojeg je udario automobil. Nikad više neće hodati, iako ima tek nešto više od godinu dana. Veterinari su pokušali sanirati prijelom, ali se pas više ne može normalno oslanjati na sve četiri noge, pa se kreće uz pomoć posebnih kolica. Njegov slučaj pokazuje koliko pojedinačno spašavanje može biti složeno i skupo. Preuzimanje psa nije kraj problema, nego tek početak liječenja, oporavka, prilagodbe i potrage za domom spremnim prihvatiti životinju s invaliditetom.
Aleksandra se prisjeća i belgijskog ovčara s trajnim posljedicama ozljede, kojeg su udomili ljudi koji su svjesno tražili psa s manjim izgledima za dom. Takva udomljenja su nažalost rijetka, ali pokazuju da invaliditet ne mora značiti život u skloništu.
„Ne postoji loš pas“
Aleksandra kaže da je kroz njezin dom tijekom godina prošlo oko 500 pasa na privremenom smještaju. Nove pse nikada nije odmah spajala sa svojima. Prvo bi boravili u odvojenoj prostoriji i promatrali se kroz staklo ili drugu prepreku. Zatim bi zajedno odlazili u paralelne šetnje, a tek nakon toga dobili mogućnost izravnog kontakta. Tvrdi da je u svim tim godinama samo jedan pas bio potpuno nespojiv s ostalima.
Aleksandra i Bruno se oboje slažu da problematično ponašanje psa uvijek ima uzrok. To ne znači da pas ne može biti opasan, ugristi ili ozbiljno ozlijediti čovjeka. U skloništu su imali ugrize i Bruno je nakon jednoga od njih tri tjedna bio na bolovanju, priča nam kroz smijeh. No, iza takvih reakcija najčešće stoje strah, frustracija, bol, pogrešno postupanje, nedostatak socijalizacije ili prethodna iskustva koja ljudi nisu prepoznali.
“Apsolutno tvrdim da ne postoji loš pas. Uvijek je do čovjeka” – kaže Aleksandra.
Osoba koja se boji psa ne bi trebala raditi sa psima
Bruno ističe da rad u skloništu nije posao za osobu koja se boji životinja. Ako zaposlenik osjeća strah pred određenim psom, ne ulazi u njegov boks. Strah i napetost mogu povećati rizik, osobito kod psa koji pažljivo prati govor tijela osobe koja mu prilazi. Zbog toga se već na razgovorima za posao provjerava razumiju li kandidati što rad u skloništu zapravo podrazumijeva.
To nije samo šetanje i igranje sa psima. Posao uključuje svakodnevno čišćenje izmeta i urina, hranjenje, davanje terapije, pomoć pri veterinarskim zahvatima, premještanje životinja, popravljanje boksova i fizički zahtjevan rad u svim vremenskim uvjetima.
S 500 pasa čak i osnovni poslovi zauzimaju najveći dio dana. Zaposlenici procjenjuju da svakodnevno uklone približno 200 kilograma izmeta. Za individualan rad sa svakim psom trebalo bi im višestruko više zaposlenih nego što ih imaju sada.
Od karantene do procjene ponašanja
Svaki novoprimljeni pas prvo prolazi kroz karantenu i zdravstveno promatranje. Slijede čišćenje od parazita, cijepljenje, čipiranje, kastracija i procjena ponašanja prije premještanja među druge pse. Sklonište ima sedam karantenskih jedinica, te odvojene prostore za oporavak i izolaciju. Nakon ranijih epidemija među štencima izgradili su i poseban kontejner za zarazne bolesti.
Iskustvo ih je naučilo da u skloništu s nekoliko stotina pasa vrijede drukčija pravila nego u kućanstvu s jednom životinjom. Jedan zaraženi pas može ugroziti čitav odjel, zbog čega se protokoli cijepljenja, karantene i čišćenja moraju provoditi u točno određenim rokovima.
Između 800 i 1000 udomljenja godišnje
Unatoč velikom broju teško udomljivih pasa, Prijatelji godišnje pronađu dom za približno 800 do 1.000 životinja. Oko 80 posto pasa udomljava se izvan Hrvatske, ponajviše u Njemačkoj, Austriji i Sloveniji, a pojedini odlaze i u Švicarsku. Sklonište surađuje s četiri njemačke udruge čiji predstavnici dolaze upoznati pse, snimaju ih, izrađuju opise njihova karaktera i traže odgovarajuće domove.
U Hrvatskoj najveći interes postoji za štence i pse mlađe od godinu dana. Psi stari tri, četiri, pet ili šest godina mnogo lakše pronalaze udomitelje van RH. Sklonište ponekad i odbije dati štene osobi za koju procijeni da mu neće moći osigurati potrebnu aktivnost ili dugoročnu skrb. Starijim ljudima pokušavaju pronaći mirnijeg i starijeg psa koji bolje odgovara njihovu načinu života.
Kontakti s udomiteljima često traju godinama, kaže Aleksandra. Udomitelji joj šalju fotografije i snimke psa i deset godina nakon udomljenja. Ako vlasnik umre, teško oboli ili više ne može skrbiti o životinji, partnerske udruge u inozemstvu osiguravaju privremeni smještaj i traže novo rješenje.
Sklonište ne može biti servis za odlaganje neželjenog psa
Ističu kako se sve češće u posljednje vrijeme javljaju vlasnici koji se žele odreći svojega psa. Razlozi su različiti: bolest, odlazak u dom za starije, financijski problemi, promjena životnih okolnosti, ali i nabava novog psa koji se sa starim ne slaže.
Upozoravaju da sklonište ne smije postati besplatan servis za ljude, koji su se predomislili nakon pet-šest-deset godina. Udruga kao ni sklonište ne kažnjavaju vraćanje pasa novčanom kaznom, jer kako ističu, zahvalni su da se ljudi jave s ozirom da uvijek postoji opasnost da će pas samo nestati. Dobrobit životinje ostaje važnija od kažnjavanja vlasnika. No, naglašavaju da niti nemaju jako puno povrata i da im se takve situacije događaju vrlo rijetko.
Infrastruktura kao najveći izazov
Jedan od najvećih izazova je infrastruktura, naglašava Bruno; psi trgaju drvene kućice, oštećuju ograde i boksove, a neke nastambe moraju graditi od betona. Tijekom zime dio prostora griju drvima koja dobivaju iz starih paleta jer bi grijanje na struju bilo preskupo.
Prošle su zime transportere sa psima kratke dlake selili su u grijane kontejnere. Isto tako, oboje se slažu kako bi sloništu dobro došao vlastiti veterinar, jer iako imaju dobru suradnju s nekoliko veterinraskih stanica, dovoženje i odvoženje veće količine pasa u stanice zahtjeva logistiku i novac. Sklonište često prima više pasa s različitim zdrastvenim problemima i često se kako to i biva, hitni slučajevi događaju vikendima.
Što možemo naučiti samo od pasa
Nakon gotovo dvadeset godina među napuštenim, zanemarenim i teško udomljivim životinjama, Aleksandra kaže kako je to životno i čak duhovno iskustvo koje se ne može naučiti ni u jednoj školi za ljude; “Psi žive u sadašnjem trenutku. Vrlo brzo zaboravljaju prošlost, ne razmišljaju o budućnosti. Ovdje su i sada. Opraštaju i daju bez očekivanja.” To joj je najveća lekcija u radu s psima.
Sklonište se tijekom četvrt stoljeća promijenilo gotovo do neprepoznatljivosti. Od prostora sa sedamdesetak pasa, bez evidencije, fotografija i novca, razvilo se u sustav koji godišnje prihvaća i udomljuje stotine životinja, surađuje s cijelom županijom i međunarodnim partnerima, te provodi velike terenske akcije. Promijenili su se i oni koji sa psima rade, kaže Aleksandra – kroz godine smo jako puno naučili kako o psima tako i o nama samima.
No, činjenica da se u njemu i dalje nalazi 500 pasa pokazuje opet mane sporog državnog sustava. Sklonište može spasiti pojedinu životinju, liječiti je i pronaći joj dom. Ne može samostalno zaustaviti nekontrolirani uzgoj, natjerati vlasnike na odgovornost ni zamijeniti institucije, koje bi trebale provoditi zakon.
Zato četvrt stoljeća rada Prijatelja nije samo obljetnica jednog skloništa. To je i upozorenje da se problem napuštenih pasa ne može trajno riješiti stalnim širenjem prihvatilišta. Bez nadzora uzgoja, dostupnih kastracija, sustavnih kontrola i odgovornosti vlasnika, u svaki oslobođeni boks vrlo će brzo doći novi pas.
Video iz skloništa pogledajte ovdje:
Autor: Zvonimir Soltar
Ovaj sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Ovo je deveti tekst serijala „Skrivena snaga zajednice” – godišnjeg novinarskog projekta koji dokumentira rad volonterskih udruga za zaštitu napuštenih životinja u Hrvatskoj.
