Osijek. Nemetin. Jedna od prvih stvari koje primijetite je urednost prostora, cvijeće i zelenilo. Boksovi su čisti, dvorišta uredna, psi se izmjenjuju u ispustima i šetnjama i sve djeluje skladno. Danas osječki azil može primiti oko 180 pasa. Tijekom 2025. godine iz njega je udomljeno 370 pasa – više od jednog dnevno. Taj isti broj, kažu zaposlenici, dostigli su ove godine već do kolovoza.
Ovim se sretnim završecima može pohvaliti Udruga Pobjede, čiji su članovi u sklonište počeli dolaziti još prije gotovo dva desetljeća. Ono što danas izgleda kao uređena infrastruktura s podnim grijanjem, hladnjačom za hranu, veterinarskim sustavom i desecima zaposlenih i suradnika nastalo je, prema riječima osnivačice Udruge Ivane Crnoje, iz mjesta na kojemu se nije znalo ni koliko pasa zapravo živi. “Lakše bi mi bilo da sam krenula od nule” – kaže Ivana dok opisuje prve godine.
Nije se znalo ni koliko pasa ima
Volonteri koji su počeli dolaziti u tadašnje sklonište 2007. godine zatekli su, prema Ivaninom sjećanju, oko 300 pasa. Psi nisu bili kastrirani, pa su se razmnožavali unutar skloništa, kućica nije bilo dovoljno, hrana i veterinarska skrb bile su nedostatne, a dio životinja imao je ozbiljne neliječene zdravstvene probleme.
Javno dostupni podaci potvrđuju da je upravo iz te volonterske inicijative nastao današnji sustav. Naime, Udruga Pobjede osnovana je 2009., a 2010. preuzela je upravljanje azilom. Već krajem 2011. iza njih je bilo više od 600 udomljenja, oko 400 sterilizacija i više od 800 liječenih pasa, uz rekonstrukciju skloništa i desetke tisuća volonterskih sati. Ivana prve godine opisuje puno grublje od statistike.
Nije, kaže, bilo vode, struje niti ikakve infrastrukture, a prvo je trebalo zaustaviti daljnje razmnožavanje životinja, osigurati liječenje i istodobno popravljati fizički prostor. Nije se gradilo prazno sklonište, pa potom dovodilo pse. Radovi su se odvijali dok je stotine životinja već trebalo hraniti, čistiti, liječiti i socijalizirati. Gotovo cijeli današnji prostor mijenjan je postupno. Članovi Udruge sami su kopali dvorišta, betonirali i uređivali ono što su mogli, a stručne radove prepuštali majstorima. “Sama sam kopala ovo dvorište gdje sad sjedimo, pa i ono tamo!” kaže Ivana kroz smijeh.
Čistoća nije estetika nego zdravstveni standard
Danas se azil čisti tri puta dnevno. “Mi ti tri puta dnevno Azil čistimo. Prvo, na tome inzistiramo odavno. Higijena je pola zdravlja. Kad imaš populaciju od 180 pasa na jednom mjestu, to stalno moraš čistiti” – objašnjava Ivana.
No, čistoća ovdje ima i drugu funkciju; azil je otvoren posjetiteljima. Ljudi mogu ući, prošetati prostorom, upoznati pse i volontirati. Ivana kaže da je to namjerna politika, jer način na koji građanin doživi sklonište izravno utječe na njegovu spremnost da se vrati; “Svaki posjetitelj ti je potencijalno ili udomitelj ili donator ili volonter. Ako čovjek dođe, a prljavo je i smrdi, automatski ima osjećaj da su i psi nezdravi. Ako mu je ovdje lijepo, želi se vratiti” – objašnjava.
U tome se krije dio odgovora na pitanje kako sklonište iz istočne Hrvatske uspijeva udomljavati pse ljudima iz Zagreba, Rijeke, Pule, Splita, Zadra i drugih krajeva zemlje; Ivana priznaje da je promocija jedan od razloga. “Meni je jako drago, zbog toga, jer naši psi tako dobiju šansu. Ljudi nam dolaze iz Pule, Rijeke, Splita, Zadra, Zagreba, nema odakle ne dolaze po pse.” Iako, naglašava, svako područje Hrvatske, danas ima neku vrstu skloništa privatnog ili javnog, gdje bilo tko može udomiti pse. Svima njima treba pomoć.
Spašavanje nezbrinutih pasa tako ne završava hranjenjem i veterinarskom skrbi. Fotografija, priča o pojedinom psu, društvene mreže i događanja postali su dio samog procesa zbrinjavanja. I tu je možda jedna od najvećih razlika između današnjeg azila i onoga koji je Udruga zatekla prije gotovo dva desetljeća. Članovi Pobjede nisu samo uredili prostor nego su oko njega izgradili zajednicu; organiziraju buvljake, predstavljaju kalendare, održavaju događanja, vode kampanje za pojedine pse i stvaraju sustav kumstava za životinje kojima je potrebna dugotrajna skrb. Ljudi koji možda nikada neće udomiti psa mogu sudjelovati na neki drugi način.
Udruga je prije osam ili devet godina pokušala otići i korak dalje vlastitom aplikacijom koja je trebala povezivati udomitelje, predstavljati pse i omogućiti razmjenu informacija nakon udomljenja. Projekt nije dugoročno zaživio, ponajprije zato što je pro bono razvoj značio i višemjesečna čekanja na tehničke izmjene. Ideja ipak nije potpuno odbačena.
Grad financira zakonsku obvezu, građani grade ono iznad nje
Odnos Udruge Pobjede i Grada Osijeka važan je jer se financiranje skloništa često u javnosti prikazuje kao pomoć udruzi.
Zakonski okvir govori nešto drugo: prema Zakonu o zaštiti životinja, jedinice lokalne samouprave dužne su organizirati i financirati sakupljanje napuštenih i izgubljenih životinja te njihovo zbrinjavanje. Grad Osijek tu obvezu godinama izvršava u suradnji s Udrugom Pobjede. Ivana objašnjava da se njihov odnos temelji na evidentiranju svakog primljenog psa. “Mi smo isključivo po psu. Koliko pasa primimo, toliko Grad plati. Za svaki mjesec predajemo sve za svakog psa koji je ušao, sve s brojem čipa i kada je udomljen. Sve je transparentno.”
U srpnju 2025. Grad i Udruga sklopili su novi dvogodišnji ugovor za zbrinjavanje napuštenih pasa, vrijedan oko 270 tisuća eura. Grad je za 2026. najavio i dodatnih 170 tisuća eura za proširenje skloništa.
No, pogled na financijski izvještaj Udruge pokazuje da osječki model daleko nadilazi ono što se financira kroz izvršavanje gradske obveze; Udruga Pobjede u 2025. ostvarila je ukupno 726.400 eura prihoda. Od toga je čak 577.840 eura stiglo od građana i kućanstava. To znači da su građani sami osigurali gotovo četiri petine svih prihoda Udruge.
I upravo iza te brojke se kriju rezultati rada vidljivi tijekom obilaska samog azila. Jer ovo nisu samo klasične novčane donacije, Udruga potiče građane kroz buvljake, kalendare, akcije, događanja, kumstva za pojedine pse, kampanje na društvenim mrežama i godine rada na tome da ljudi azil doživljavaju kao nešto svoje.
Ivana zato dobru komunikaciju izjednačava sa samom skrbi za životinje. Kada ljudi prate pojedinog psa, dolaze na događanja, upoznaju životinje ili jednostavno nekome ispričaju što su vidjeli u Nemetinu, povećava se i šansa da će neki pas pronaći dom.
Oko 10 ljudi po smjeni za posao, koji se često zamišlja kao volontiranje
Udruga je tijekom 2025. imala prosječno 21 zaposlenog, a uz njih je sudjelovalo i 86 volontera. Ivana tijekom razgovora opisuje oko 10 ljudi uključenih neposredno u rad skloništa, uz još nekoliko osoba u administrativnim i organizacijskim poslovima. Poslovi se, kaže, preklapaju – postoje osobe zadužene za veterinarski dio i udomljavanja, majstori i ljudi koji održavaju objekt, ali filozofija je da što više zaposlenika zna obavljati različite poslove.
Razlog je jednostavan: 180 pasa ne poznaje vikende, praznike ni radno vrijeme administracije. Čišćenje se obavlja tri puta dnevno. Psi svaki dan moraju dobiti kretanje – šetnju ili boravak u ispustu, a neki izlaze i više puta. Paralelno stižu novi psi, organiziraju se veterinarski pregledi, terapije i operacije, razgovara s potencijalnim udomiteljima, kontroliraju prethodna udomljenja i vodi evidencija koju zahtijevaju propisi i ugovor s Gradom.
Udomljenje nije kraj posla
Osječki model razlikuje se od dijela hrvatskih skloništa i po načinu na koji psi odlaze iz Azila: Udruga ne organizira masovne transporte pasa stranim udrugama, nego inzistira na izravnom odnosu s udomiteljima. Psi odlaze i izvan Osijeka, ali u konkretan dom, a ne u daljnji sustav posredovanja. “Mi ne izvozimo, ne surađujemo s nekim vanjskim udrugama. Sve ide direktno udomiteljima” – govori Ivana.
Razlog je kontrola: “Ti ovdje upoznaš psa. Ti si prvi netko tko ga šeta, prvi kome vjeruje. I sad da ja njih 15 stavim u neki kombi i pošaljem negdje… jako je teško dalje kontrolirati što se događa.”, kaže Ivana. Dodaje kako pse provjeravaju do kraja njihovih života. “Prva provjera radi se unutar 6 mjeseci od udomljenja, iduća nakon godinu dana itd., i to pod uvjetom da je sve ok.” Ukoliko se nakon tri provjere pokaže da pas živi savršeno, tada u Udruzi naprave procjenu da za provjerama više nema potrebe. Isto tako, udomitelji su obvezani ugovorom javiti svaku promjenu.
Zakonski, sklonište psa pronađenog bez poznatog vlasnika ne može odmah udomiti. Ako se vlasnik u roku od 14 dana od objave podataka ne javi i ne zatraži povrat, sklonište postaje vlasnik životinje i može je udomiti. Pas koji se ne vrati vlasniku, prema važećem Zakonu, ostaje u skloništu do udomljenja.
Pas koji košta
Posebnu skupinu azilanata čine životinje koje će novog vlasnika svakoga mjeseca koštati više nego što prosječno kućanstvo može izdvojiti. Tako u azilu borave psi sa srčanim bolestima, upalnim bolestima crijeva, alergijama, pankreatitisom, neurološkim i ortopedskim problemima. Nekoliko pasa koristi kolica.
Udruga zato za dio njih koristi model trajnog privremenog smještaja. Pas živi kod osobe ili obitelji, ali pravno i financijski ostaje pod skrbi Udruge. Troškove pomažu pokrivati „kume“ i „kumovi“ – građani koji redovito uplaćuju manje mjesečne iznose za konkretnu životinju. Ivana objašnjava logiku vrlo jednostavno: “Azil, koliko god on bio lijep, on je svejedno azil. Azil ne može zamijeniti dom.”
Ako je netko spreman pružiti dom kronično bolesnom psu, ali nema nekoliko stotina eura mjesečno za njegove lijekove, posebnu prehranu i preglede, kaže, nema smisla da zbog toga pas do kraja života ostane u boksu. Umjesto traženja idealnog udomitelja koji istodobno ima vrijeme, iskustvo i mnogo novca, trošak se raspoređuje među više ljudi. Za psa se mijenja najvažnije – adresa na kojoj živi.
Veterinar opće prakse nije dovoljan za sve što danas ulazi u sklonište
Matična ambulanta azila, prema Ivaninim riječima obavlja veliku većinu njihove veterinarske skrbi. Za kompleksnije slučajeve životinje šalju specijalistima, uključujući klinike i stručnjake izvan Hrvatske. Ivana posebno ističe važnost veterinara koji znaju prepoznati granicu vlastite ekspertize. Kod populacije kakva dolazi u veliko sklonište veterinarska medicina odavno nije samo cijepljenje, kastracija i liječenje rana. Sklonište se susreće s onkologijom, ortopedijom, neurologijom, internističkim bolestima i dugotrajnim terapijama.
Zato je važna razlika između zakonskog minimuma i stvarne skrbi; zakon od skloništa zahtijeva veterinarsko-zdravstvenu zaštitu, označavanje i sterilizaciju pronađenih životinja. Dok u praksi neki psi zahtijevaju višemjesečnu rehabilitaciju, specijalističku operaciju ili doživotnu terapiju i kao takvi ovise isključivo financijskoj sposobnosti skloništa i zajednice oko njega. Tijekom obilaska upoznajemo upravo takve pse: životinje koje su godinama liječene, pse koji se zbog starih trauma još uvijek boje dodira i one koje više nitko realno ne očekuje udomiti.
A što kada sustav nadzora ne funkcionira?
Kroz razgovor o institucijama i veterinarskoj skrbi brzo dolazimo i do druge strane sustava – veterinarske inspekcije. Dok skloništa poput osječkog svakodnevno zbrinjavaju posljedice napuštanja, zanemarivanja i neodgovornog držanja životinja, provedba Zakona ne završava na njihovim vratima. Inspekcijski nadzor nad provedbom Zakona o zaštiti životinja pripada veterinarskim, odnosno poljoprivrednim inspektorima Državnog inspektorata. Komunalni redari imaju dio ovlasti na lokalnoj razini, ali u slučajevima u kojima uoče postupanje za koje nisu nadležni moraju obavijestiti veterinarskog inspektora.
Ivana Crnoja, nakon gotovo dva desetljeća rada u zaštiti životinja, prema učinkovitosti tog nadzora izrazito je kritična: “Veterinarska inspekcija jedan je od najočitijih primjera neučinkovitosti institucija u Hrvatskoj. Čast izuzecima. Ne kažem da ih nema – ima ih.”
Problem, prema njezinu iskustvu, nije samo u postojanju propisa nego u tome koliko brzo i učinkovito sustav reagira kada se utvrdi ili prijavi njihovo kršenje. Upravo zato udruge i skloništa nerijetko završavaju na posljednjoj karici lanca: preuzimaju životinju tek nakon što je problem već nastao, ponekad nakon dugotrajnog zanemarivanja ili zlostavljanja.
Zakonske ovlasti pritom nisu male. Veterinarski inspektor može, među ostalim, privremeno oduzeti životinju kada utvrdi da trpi bol, patnju ili veliki strah, da je ozlijeđena ili da se drži u neprimjerenim uvjetima, kao i podnijeti prijavu kada za to postoje zakonski uvjeti.
Zato priča o uspješnom skloništu ne može potpuno zaobići pitanje nadzora. Azil može liječiti, rehabilitirati i udomljavati posljedice. Ne može zamijeniti institucije koje bi trebale spriječiti da dio tih pasa uopće završi pred njegovim vratima.
Dobro sklonište ne rješava uzrok problema
Ivana kaže da cilj nije imati sve bolji azil. Cilj je da azil jednoga dana ne treba postojati. Dok se to ne dogodi, ulaganja se nastavljaju. Nakon podnog grijanja i hladnjače za hranu, planiraju i zamjenu dijela nadstrešnica i postavljanje termo-panela kako bi se boksovi lakše nosili sa sve višim ljetnim temperaturama. Nadaju se i da će im grad konačno početi uređivati zemljište s duplo većom kvadraturom do njih kako bi tamo izgradili volonterski centar, veterinarsku stanicu i starački dom. Planovi su veliki, kaže Ivana, nadamo se će se ostvariti, malo po malo, kao i do sada.
U Nemetinu smo naučili kako funkcionalno sklonište nije ograđena parcela na koju se odveze pas koji više nema vlasnika. To je komunalna usluga koju zakon propisuje, sustav koji treba ljude i javno financiranje, ali i zajednica koja je spremna stati iza njega. Ta se zajednica ne vidi samo kroz donacije; vidi se u ljudima koji dolaze prošetati pse, kupuju kalendar, odlaze na buvljak, postaju kumovi životinjama s posebnim potrebama, dijele njihove priče ili sjednu u automobil i prijeđu pola Hrvatske kako bi jednog od njih odveli kući.
Osijek danas ima uređeno sklonište upravo zato što se problem napuštenih pasa više ne pokušava riješiti samo time da ih se makne s ulice. No, u budućnosti kako se nadaju i zaposlenici skloništa, najveći uspjeh biti će, kad za sklonište više neće biti potrebe.
Autor: Zvonimir Soltar
Ovaj sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Ovo je šesti tekst serijala „Skrivena snaga zajednice” – godišnjeg novinarskog projekta koji dokumentira rad volonterskih udruga za zaštitu napuštenih životinja u Hrvatskoj.
